Kao kulu od pijeska, sve neko sruši


Jeste li ikada sjedili poslije zalaska i jednostavno posmatrali nebo sjećajući se svih uspomena baš poslije zalaska? Oblaci su kao plutajuća pjena, a ja se osjećam tako beskorisnom i bezvrijednom gledajući tako divan prizor. Prosto se osjecam povezano sa prirodom kao nikad prije. Slušajući cvrkute ptica zamišljam da sam potpuno sama na ovom svijetu i da niko neće prekinuti moj mir. Zamisli…

To je nemoguće jer će  se uvijek naći neko da prekine moj mir. Tako je u svakoj situaciji. Uvijek dođe neko i pokvari sve u što ste uložili trud. Svaki mogući put kad sam pokušala da uradim nešto, iako nije bilo puno pokušaja, neko ili nešto mi to pokvari. Nekad to budem i sama ja, ali neko drugi to prouzrokuje svojim jezikom i pokvarenim mislima. Kad bih samo mogla upravljati svim tim oblacima, kao i situacijama u kojima se nađem, ali to ne ide tako. Sjetih se jedne uspomene koja je nastala poslije zalaska sunca na Kamberovića polju. Tamo imam jako puno predivnih uspomena, a ovo je jedna od njih.

Imala sam desetak godina kada sam jednom prilikom sa mamom i sestrom išla na Kamberovića polje. Bilo je ljeto, i igralište je bilo puno djece raznih godina, što je bilo očekivano za to doba godine. Kao i sva ostala djeca, sestra i ja smo se igrale i upoznavale nove drugare i drugarice. Zbog vrućine sam ožednila i otrčala sam do mame. U pijesku se igrala mala djevojčica. Bila je jako mirna. Pravila je dvorac od pijeska. Kada je napravila dvorac dječak mojih godina je prišao i srušio sve. Djevojčica je počela plakati, a dječak se smijao, onako zadovoljno, kao da je uradio nešto pohvalno. Iako to za mene nije bilo toliko važno, odlučila sam da se umiješam.

Jer ipak, ko je taj dječak da ruši nešto oko čega se ona trudila, bez obzira da li je to samo dvorac od pijeska. Sljedeći dan opet na istom mjestu, ali ovaj put je dječak bio taj koji je pravio dvorac od pijeska. Prišla sam mu i pitala ga kako bi se osjećao da mu srušim dvorac na što je on meni rekao da bi mu bilo žao i da to ne radim. Ja sam se sjetila koliko je djevojčica plakala, pa sam i ja njemu ipak srušila dvorac. Tog istog dana sam upoznala njegovu sestru koja mi je rekla njegovo ime.

Nakon nekoliko godina taj dječak, već odrastao i jedva prepoznatljiv sjedi u mom novom razredu iza mene. Trebalo mi je nekoliko dana da se sjetim odakle ga poznajem. Dvije godine nakon toga, on je moj najbolji prijatelj. Dosta se promijenio i danas kaže da se tog događaja i ne sjeća, ali kada bi mogao vratiti vrijeme, ne bi to učinio.

Danas, kada odem na Kamberovića polje sjetim se toga. Možda ja sada ne bih imala najboljeg prijatelja, da nije bilo tih dvoraca od pijeska. Baš kao oblaci, sve ima svoj tok. Oni plutaju tamo gdje ih vjetar nosi. A mi ljudi, ,mi kontrolišemo samo 1% situacije, ako i toliko. Sve je povezano. Ljudi su povezani. Situacije su povezane. Možda vam se nekad čini da ne poznajete nekog ili da ga vidite prvi put u životu, ali postoji niz osoba koje vas povezuju.

Tekst: Amira Spahić

Izvor fotografije: nezavisne.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist