Ljudi kažu da nam je i vrijeme


Imao sam i ja nekad snove. Sanjao sam o mnogo čemu. Čvrsto sam vjerovao kako ću sve i jedan da ispunim. A sada nakon 83 godine moga života, kada ostanem sam, a često sam sam, zapitam se koje sam ja to snove sanjao i koliko sam ih zapravo njih ispunio.

Sjećam se sebe mladog kako sam bio jak, kao da ništa na ovom svijetu ne bi me moglo srušiti, a sada ne mogu ni hodati bez pomoći. Možda zato što sam bio fizički sposoban tada, mislio sam da ću sve svoje želje ispuniti. A kakve su to moje želje bile? Nisam nikada žudio za uspjehom, nije me zanimalo kakvu ću poziciju u društvu imati, kakav ću posao raditi. Ja sam samo želio jednu djevojku koju sam ugledao sa 18 godina. Ali ponekad se činilo da svi drugi snovi imaju veću šansu za ostvarenjem, nego ova moja. Daleko je bila, a u blizini mog oka. Nije mi bilo dozvoljeno da je pogledam, a o ljubavi da ne pričam. Sada kada gledam, možda bi bilo bolje da sam žudio za poslom i uspjehom, možda bi tada imao pravo da volim nekog kao što je ona. A ko je to uopšte rekao kako se stiče pravo i ko ima pravo da nekoga voliš? Jedini odgovor koji sam dobivao bio je:“Nije ona za tebe.“ Izgleda da samo zato što su njeni moćniji, ja nisam za nju. Sjećam se dana kada sam mislio da zadnji put razgovaram sa njom. Rekla je da ju vode negdje u drugi grad i da je bolje za oboje da je ne tražim. Prolazile su godine, a ja svaki dan pokušavao pronaći način da dokažem kako ona jeste za mene, tako što sam ipak tražio je. Znam da bi je razljutilo da je znala da hodam po svim gradovima tražeći nju. Nasmijala bi se i nazvala me budalom i kako sam skrenuo sa uma. Ali bila je ona i više nego vrijedna. Dokazao sam svima da je ona za mene. Sjećam se kako sam stojao ispred njene kuće, znajući da me čekaju uvrede od njenog oca i njeno lice zabrinutog pogleda. Ali život se ponekad preokrene i uradi potpuno suprotno. I eto, danas nam je 62. godišnjica braka. Ali kako dolazim do kraja ovog mog puta što se zove život, opet se vraćam na početak, na moje mlade godine. Opet su nas odvojili. Ja ostao u ovom hladnom stanu sam gdje sjedim po cijeli dan u krevetu, nemajući snage da odem u drugu sobu. A nju su odveli u bolnicu i ne vraćaju je već 97 dana. Zabranili su mi i da joj dolazim u posjetu. Kažu rizično je i za mene a i za nju. Možda da sam načitan išao bih po svojim teorijama, ali ovako samo mogu njima vjerovati. Da je barem sve kao u početku naše priče, da se opet borim za nju. Ali ja više nemam snage. Pokušavam drugima objasniti kako ja nisam odvojen od nje. Sa mnom je od trenutka kad se probudim do kada zaspim. Vidim je kad zatvorim oči. Ne mogu im objasniti da ja ne moram da joj dodirnem ruku da bih je osjetio. Mi možda jesmo stari po godinama, ali imamo i mi pravo još uvijek da sanjamo. Moj je san samo da ju još jednom  čujem iz kuhinje kako pjevajući uz radio priprema moj najdraži kolač. Ali to je i dalje san, koliko god nekome se činio mali. 

Možda više nemam snage da se borim za nju. Nisam više u mogućnosti da hodam kilometrima zbog nje. Znam da razumije to i ona. Oprostit će mi, nasmijati se i opet me nazvati budalom što previše razmišljam o tome. Sve diplome i medalje ne znače mi ništa, jer je ona moj najveći uspjeh. Neka ljudi govore da nam je i vrijeme, neće znati kako je kada i oni dođu u ovo naše vrijeme. 

Sumeja Hazić

Fotografija: weheartit.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist