Priča o post-apokaliptičnom čovjeku koji ima problem mravljih proporcija!


Svi smo mi k**vini sinovi, siročad, osiromašena za oca. Nikad niko nije bio k**varev sin. Samo kopile. Pretežno k**vin sin. Tako sam nekada gledao ljude, a sada kada više nema ljudi za gledanje, tako vidim kolonu mrava koja se izvija iz ćoška spavaće sobe prema prozoru. Oni se poprilično uklapaju u sve to jer imaju jednu mater i vjerovatno hiljade očeva u svakom mravinjaku. Uvijek su mi bili kao komunisti, vječni radnici za svoju komunu, potpuno posvećeni službi “našeg” bez ikakvih tragova individualnosti. Mravi bi, kada bi imali ličnost, vjerovatno živjeli identično, samo hranu ne bi dobijali kao tvar potrebnu za preživljavanje nego kao plaću za njihovu službu zajednici.


Sjedam za stol u dnevnom boravku i otvaram kutiju cigareta. Nakon nekoliko godina provedenih u praznoj trafici, duhan je počeo imati isti ukus kao švercovane cigarete koje sam pušio prije apokalipse. Kafa koju sam pokupio ima gotovo identičan ukus, nakon svih ovih godina. Pivo se također nije promjenilo, limenke uglavno rade svoj posao i čuvaju kvalitet piva. Sjećam se jednom, prije nego sam ostao sam, kako smo pili pivo čiji rok je istekao prije godinu ili dvije; imalo je apsolutno isti ukus i uopće nam nije bilo loše nakon što smo ga popili. Sjedim dakle, i pijem kafu u svom skromnom domu u kojem živim posljednjih desetak godina. Nekad sam ga iznajmljivao, sada ga “posjedujem”. Nema potrebe za selidbom iako je planeta potpuno prazna, jer zašto bih imao više od dvije sobe i toalet u nekih četrdesetak kvadratnih metara?


Sjedim, dakle, i shvaćam: potreban mi je plan, kako bih se riješio prokletih mrava jednom za sva vremena. Prva stvar koja mi pada na pamet je jedan stari članak koji sam nekada pročitao na internetu, a zatim isprobao u praksi, a to bi bila so. So, koliko se sjećam, ubija mrave. Nisam siguran kako to sve funkcioniše ali definitivno ih ubija, jer posljednji put kada sam imao problem sa mravima u toaletu, posolio sam svaki centimetar lijevog zida toaleta i mravi su popadali i pomrli. Plan je bio jednostavan: nabaviti so.
Izašao sam iz kuće i po navici zaključao vrata, zatvorio kapiju prilikom izlaska iz dvorišta i uputio se prema gradu. Vremenom pojedene stepenice kojima sam se spuštao prema gradu su počele zarastati, mutirano granje se nadvijalo nad njima i nisu se uopće činile laganim za odstraniti. Posljednji put sam koristio benzin, pa je izgorio veći dio brda, međutim, ponovno je sezona zapaljivih zelenih kiša, pa ću morati isplanirati nešto drugo. Bacio sam cigaretu i pažljivo ju ugasio. U daljini se čulo lajanje divljih pasa, ali bio sam naoružan pa se nisam mnogo uplašio. Prolazeći kroz prvo naselje sjetio sam se kako se u njemu nalaze dva marketa – onaj loši sa previše nekulturnih radnika, i onaj veći sa malo kulturnih radnika. Odlučio sam se obići veći market koji se nalazio odmah ispod drugog reda zgrada.

Posmatrao sam automobile na parkingu, koji su tu već godinama, zahrđali od kiše i spaljeni od vatre, i razmišljao o mogućnosti krađe jednog od njih. To bi naravno zahtijevalo obilaženje stanova i kopanje po džepovima kostura, zatim pronalaženje automobila koji nije pretjerano oštećen. Automobil mi je potreban kako bi mogao sigurnije otići u grad jer sam gotovo iscrpio lokalnu biblioteku. Nikada nisam volio putovati, a ova apokalipsa se ispostavila krajnje dosadnom pa su se knjige ispostavile kao odlična opcija, iako sam oduvijek više bio fan stripova. Ukoliko nabavim ispravno auto, možda bih se mogao odvući do nekog većeg grada kako bih pronašao stripove. Nekad sam čak mislio kako je ovo sve bilo moja super-moć, jer jednog dana sam shvatio koliko sam razočaran u ljude, kako bi oni svi nestali u haosu sljedećeg dana.


Ušao sam u market kroz razbijena staklena vrata, koja sam naravno razbio prije nekoliko godina kada sam odlučio kako ljudi više definitivno ne postoje i imam pravo ući unutra u popiti sav dostupan alkohol. Nisam popio sam dostupan alkohol prije nego sam se srušio na ulici. Sada mi se market činio življi, nakon što sam pojeo i popio i ispušio pola stvari u njemu. Na policama su se još uvijek nalazile gumene bombone, koje nikada nisam volio, neki sokovi užasnog ukusa i ostale gluposti. Konzerve sam sve pojeo, kao i dobar dio frižidera. Shvatio sam kako će frižideri prvi propasti pa sam pojeo dobar dio hrane koji se nalazio u njima. Konzerve su sljedeće došle na red jer zašto kuhati kada svijet više ne postoji? Prihvatio sam svoju smrtnosti i činjenicu kako bih vjerovatno pao većinu ispita u slučaju da su profesori preživjeli.


So sam pronašao u ćošku marketa sa ostalim začinima. Pokupio sam i nešto makarona u korpu, zatim jedan upaljač, smoki koji mrzim i posljednje dvije konzerve tunjevine koje sam pronašao na pogrešnom odjelu. Sve sam to ponio kući u korpi, koji sam pokupio davno, ali s vremenom sam ju iscrtao i ukrasio kako je ne bih izgubio u marketu. So je djelovala na mrave gotovo istog trenutka. Umirali su jadno i u nezamislivim brojevima, izlazeći iz pukotine naprijed prema svojim prijateljima i porodicama (ukoliko mravi uopće poznaju koncept prijatelja i porodice) i umirali pokraj njihovih leševa. Nakon odrađenog posla vratio sam se u kuhinju i napravio ručak, koji nije uopće bio loš za jedan apokaliptični obrok. Sutradan su se mravi vratili.

Slika preuzeta sa proofpest.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist