Od svih tragedija, ova pogađa najviše


Od svih tragedija u Bosni i Hercegovini, od svakodnevnih nesreća i ubistava, od bolesne djece i siromaštva ne znam koja je najveća.

Jedino znam da sam bila uvjerena da će slučaj Davida Dragičevića, od svih tragedija Bosne i Hercegovine, podići narod na noge. I podigao je, mjeseci i mjeseci podrške njegovoj porodici i prijateljima koji su ga izgubili. Protesti, online i offline kampanje, društvene mreže i tastature su gorile u traženju pravde i u podizanju svijesti.

U ovom trenutku ne ulazim u to da li su bili upravu, da li su imali prave informacije, da li su njihovi razlozi bili na mjestu. To nije tema sada.

Svakog mjeseca se u Bosni i Hercegovini organizuje neka vrsta protesta. Protiv vlade, protiv nasilja, za mir, protiv diktature, za bolju budućnost. Svi žele bolju budućnost, promjene. Svaki prosvjed zadnjih godina bazira se na prisustvu organizatora, medija, udruženja kojih se tema protesta najviše tiče i pokojem prolazniku koji zastane da izvidi šta se to dešava.

Gdje su mladi kojima je dosadila Bosna i Hercegovina? Gdje ste vi koji ganjate papire da, prije nego šmugnete u dobru staru Njemačku koja vam pare nudi kao da s neba padaju, podržite vaše stare koji ostaju tu i nema im nigdje iz ovog mraka.

Slučaj Mahira Rakovca, Haruna Mujkića, Dženana Memića, su neki od najvećih pokretača proteklih godina, ali ne dovoljno. Smrt Davida Dragičevića je pokrenula cijelu državu, a onda i dio po dio regiona. Održavani su protesti, kako u BiH tako i susjednim državama. Šetnje i uzvici su označavali protest državljana BiH i to sam smatrala potvrdom da nam je dosta žrtava i uplakanih porodica.

Nakon rata, hiljada i hiljada žrtava, svaki od prethodno spomenutih slučajeva su samo za jedna više žrtva Bosne i Hercegovine. Nijedna smrt, nažalost, nije spominjana više od godinu dana. Otac Davida Dragičevića i cijeli pokret koji je nastao u tom periodu su izdržali otprilike godinu i po boreći se za pravdu i tražeći od vlasti da pronađe krivca koji je uzeo život ovom mladiću. Sad, nakon više od dvije godine, šutimo.

Šutimo i nakon skoro šest godina koje su prošle od smrti Haruna Mujkića, skoro pet godina od smrti Mahira Rakovca, četiri godine od smrti Dženana Memića, osam mjeseci od otkrivanja da su djeca u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić bila vezana za radijator i zlostavljana.

Vijest o situaciji u Pazariću je odjeknula internetom kao najbrža munja, održani su skupovi i protesti ispred zgrada vlade i objavljeni su zahtjevi građana. Mjesec dana poslije, ni građana ispred vlade nit ispunjenja zahtjeva. Samo zamazane oči narodu s nekoliko smjenjenih. Ali sve po starom.

Tragedija u Bosni i Hercegovini ima ne zna im se broj. Ovo su samo neki od onih za koje se dobro zna. Koliko li je onih koje su ostale iza zatvorenih vrata i onih koje su odnešene u grob sa žrtvama?

Najveća tragedija od svih je to što dopuštamo da sve i jedna utihne. Najveća je to što šutimo.

#sjašite

Izvor fotografije: direktno.hr


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist