Prkosna i ponosna


“Za 10 godina ova će zemlja postati zemlja staraca i mi više nećemo moći razgovarati sa mladima o bilo kojim temama, jer mladih biti neće.”

Ova rečenica, koja u sebi krije onu gorku istinu, mi se uvukla negdje u podsvijest. Čula sam je nedavno od jedne starije gospođe i crv misli mi ne dopušta da o njoj prestanem razmišljati. Ne prestajem razmišljati jer znam da je istina. Jer znam da zvukovi kofera iz dana u dan sve više odjekuju, sjedišta autobusa prema dalekim lokacijama se ispunjavaju i nekoliko godina života se tako olako spakuje u tu jednu torbu i jedan kofer. Očeva i majčina briga i ljubav se spakuje u srce i na leđa, poput nekakvog bremena, jer iako ste miljama daleko, vaše srce kuca i dalje u jednoj brdovitoj zemlji. Tu su svi koje volite i koji vas vole, ali samo eto Bosna i Hercegovina vas nije uspjela zavoljeti. Tvrdoglava i nakaradna, ne pruža ruke svim tim mladim ljudima, okreće im leđa i pušta da ih sunce drugih nebesa obasja jače i ljepše. Da ih druge zemlje zavole i prigrle u svoje naručje. A lomi se i njoj srce, svaki put kada jedna mlada duša u sebi odluči otići, otvori se nova rana u njenom srcu. Ali šuti, ništa ne govori, ne buni se, okreće im leđa i pušta. Prkosna i ponosna, moja Bosna i Hercegovina, zbog koje toliko ljudi ima rupu u srcu i čežnju u duši. Ne miluje, ne grli, samo zadaje udarce, i to onda kada se najmanje nadaš, stvara sve veće prepreke i taman kad pomisliš da si uspio izboriti se s vjetrenjačama lupi ti šamar realnosti. Pokaže ti tako ponosno da u ovoj državi u kojoj vlada politika podobnih nikada neće biti bolje.

Pustila si da se toliko mladih duša razočara u tebe, izgubila njihovo povjerenje, zabila im nož u srce i odvojila ih od njihovih voljenih. Želim da te krivim, da budem ljuta, da i sama poželim otići od tebe. Jer razdvajaš me od onih koje volim. Razdvajaš, a ja ne mogu uraditi ništa povodom toga. Samo se pripremam psihički na video pozive, stalno nedostajanje, rupu u grudima, i spoznaju da će kad tad i u meni se probuditi inat i da ću otići od tebe. Jer svi koje volim će uskoro biti na sunčanoj strani. A ja ću ostati u tvom hladu u kojem gušiš sve što želi da cvjeta.

Želim da te krivim, želim da i ja mogu otići, spakovati svoje sitne godine života na ovom tlu, sve uspomene, svu ljubav i ponijeti sa sobom tamo negdje preko granice. Tamo daleko od tebe. Ali ne mogu. Ne mogu te kriviti. Jer nisi kriva ti, isuviše te nagriza taj otrov koji te odavno opsjeo. Grize i otkida komad po komad tebe i tvoje duše. Zajedno sa tobom uništava svaku nadu i vjeru da će biti bolje. Jer bojim se da neće. Sve dok ti tako ponosno i prkosno šutiš, biti bolje ne može.

#Sjašite


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist