Kemal Hafizović – od navijača, preko igrača, do legendarnog trenera Čelika


Kao šestogodišnja djevojčica, otišla sam prvi put na nogometnu utakmicu na Bilino polje na koju me je poveo moj tata. Više se ne mogu tačno sjetiti s kim je Čelik igrao tog dana, ali se sjećam oduševljenja i uzbuđenja zbog zelenog travnjaka, blijedorozih sjedalica, mnoštva ljudi koji su pjevali i navijali. Vremenom je postalo, poput nekog rituala, uobičajeno da tata i ja odlazimo na utakmice Čelika, vrištimo i izgrlimo se kad naši zabiju, a u tišini se vraćamo kući kad izgube. Dvadeset godina kasnije, još uvijek osjetim slatku jezu kad ulazim na tribine i prvi put ugledam teren i igrače koji se zagrijavaju, a onda pogledom pređem preko tribina i navijača koji se polako skupljaju i zauzimaju svoja mjesta. Osmijeh mi ne silazi s lica, zamišljam pobjedu, gledam mrko i prijeteći prema sjevernoj tribini na kojoj su gostujući navijači.   

Za vrijeme naših subotnjih ili nedjeljnih odlazaka na utakmice, tata mi je često pričao o prošlim vremenima i utakmicama na koje je išao kad je bio mojih godina. Kako ima dobro pamćenje, opisivao bi mi do u detalje akciju koja je završila pogotkom, nabrajao imena igrača i objašnjavao šta je koji od njih sve mogao. Većinu imena zaboravljala sam odmah, ali jedno mi se posebno urezalo. Bio je to Kemal Hafizović. Danas znam da je razlog tome taj što sam Kemala Hafizovića sretala u gradu, pored stadiona ili u bašti nekog kafića. Svaki put kad bismo prošli pored njega, bez greške, moj tata bi mi rekao: „Evo ga, ovo je Kemal, to je onaj o kojem sam ti pričao. On ti je legenda Čelika!“. Činilo mi se da je i moj tata tad postajao oduševljen i očaran, pratio bi ga pogledom, a meni bi održao još jedan čas o historiji Čelika. Taj sijedi žilavi čovjek našao se prije nekoliko dana ispred mene – intervjuisala sam ga za potrebe videa koji smo osmislili i snimili u sklopu projekta Pollution Revolution. Svemu je prethodilo par sedmica dogovaranja oko termina snimanja, a glas i način na koji je razgovarao sa mnom, otkrivali su mi neposrednog, živahnog i jednostavnog čovjeka. Priznajem, zamišljala sam sve moguće scenarije, priželjkivala da ne bude šutljiv i da su moja pitanja prikladna i smislena. Kad smo se konačno upoznali u kafiću njegovog mlađeg brata, sav moj strah je nestao. Nije bilo neugodne tišine, odmah smo počeli pričati o njegovoj mladosti, porodici, ljubavnim vezama, nogometu, i Čeliku.

Tokom pripreme intervjua koji je posvećen bogatoj i dugoj Čelikovoj prošlosti, iščitala sam Hafizovićevu biografiju i prelistala Čelikovu monografiju, i došla do zaključka da u ovom trenutku ne postoji bolji sagovornik s kojim bih mogla govoriti o jednom od najvažnijih simbola Zenice. Ono što ga čini takvim je činjenica da i danas živi u Zenici i da o Čeliku može govoriti iz različitih perspektiva. On je istovremeno i navijač, ali i nekadašnji igrač i višestruki trener Čelika, kluba kojem se uvijek vraćao i koji je obilježio njegov život. Kao maleni dječak, odlazio je sa svojim tatom na utakmice Čelika koje su se igrale na starom Bilinom polju, a na stadionu na Blatuši dohvatao je lopte, markirao teren i obavljao druge sitne poslove. „Koja je to ljubav… Nije mi trebalo puno da zavolim sve to. Takav dojam imam“, kaže mi dok se prisjeća svojih prvih susreta s Čelikom i uopće nogometom. Postao je pionir i član omladinskog pogona Čelika 1963. godine, i kroz sljedećih pet godina svoj je talenat usavršavao i vježbao da bi, u konačnici, potpisao profesionalni ugovor s Čelikom 1968. godine. U periodu od 1968. do 1973. godine bio je na posudbi u kakanjskom Rudaru, a uspio je i odslužiti vojni rok.

U Čelik se vratio igrati u sezoni 1973./1974., odmah nakon najvećih međunarodnih uspjeha zeničkog nogometnog kluba, s obzirom na to da je Čelik bio dvostruki osvajač Srednjoeuropskog kupa (1971. i 1972. godine). Sedamdesete godine prošlog stoljeća zauzimaju posebno mjesto u historiji Čelika, a Hafizović ovako govori o njima: „Deset godina je Čelik bio prvoligaš i imao je jako fine rezultate. Jaka je to liga bila; bilo je borbe za opstanak i bilo je borbe za Kup Uefa u ono vrijeme, bilo je svega… Ali je bilo to uglavnom zlatno razdbolje, puno je navijača i puno je gledalaca bilo na utakmicama. … Čelik se baš srcem volio. Nije bilo teorije da neko dođe u upravu Čelika pa da gleda šta će ukrasti, šta će i kako će proguliti“. Jedan od najvećih uspjeha Čelika pobjeda je nad Fiorentinom 4. oktobra, 1972. godine, kojom je naš gradski klub osvojio Srednjoeuropski kup po drugi put. Atfmosferu koja je tad vladala i značaj te pobjede, Hafizović opisuje ovako: „Teren je bio, ali nije bilo završeno sve – nije bilo osvijetljenja. I maltene je počeo mrak padati. … Pun stadion je bio. I Čelik pobijedi tad Fiorentinu s 1:0. Na rizik se išlo i moglo se vrlo lako završiti; mrak već pada, a nemaš osvijetljenja. Tako da je sreća, taj gol koji je pao negdje u 89′, skoro na samom kraju utakmice“.

Juniori Čelika su 1975. godine osvojili Kup Jugoslavije pobijedivši splitski Hajduk na Marakani. S obzirom na takav uspjeh, ali i činjenicu da je Hafizović i sam jednom bio junior, zanimalo me kakvi su uslovi bili u omladinskom pogonu, odnosno koliko se ulagalo u tadašnje nadolazeće talente. Hafizović strastveno odgovori: „Mi smo imali nikakve uslove, imali smo dvije lopte. Nismo imali ni svoje kopačke. Ali smo igrali po čitav dan lopte, van treninga. Nama je trening bio onako usput. Danas niko ne igra lopte. Bilo je talenata upravo zato što se samo lopte igralo“. Osim ove ljubavi koju su tadašnji dječaci osjećali prema nogometu i njihove želje da jednog dana zaigraju za svoj klub, Hafizović se osvrnuo i na način uprave rekavši da se „selekcija pravilno vršila – ne zna ti ni ime ni prezime, samo gleda kako igraš, i zapiše te; sad nema pravilne selekcije, tu moraš biti hrabar“. U prvom sastavu Čelika zaigrao je s 23 godine, u vrijeme kada su u klubu igrale neke od najvećih zvijezda i imena Čelika uopće poput Mate Gavrana, Mehmeda Buze, Fadila Talića, Jasmina Hajduka, Seada Preldžića, Radeta Radulović, i drugih. O tim svojim igračkim danima, Hafizović kaže: „Bio je to jak tim, vrhunski igrači. Bila je čast igrati s tim igračima. To su bili veliki igrači. I kao ljudi su bili veliki. Onda su cijenjeni igrači bili u Zenici. … Navijači Čelika, ma ne d’o bog da te vide da piješ. Odmah na tebe idu, neviđenu kritiku doživiš. Tako da je bio taj neki odnos kojeg nema više“.

Čeliku se ponovo vratio 1988. godine kao trener, i to u trenutku jedne od najvećih kriza kroz koje je klub prošao. Naime, u tom trenutku je Čelik bio u Drugoj ligi Jugoslavije, a nakon trinaest odigranih kola, imao je svega dva osvojena boda. Na čelo tima došao je kad je imao samo 38 godina, što ga je činilo jednim od najmlađih nogometnih trenera u Europi u to vrijeme. Na pitanje zašto je pristao doći u Čelik u tom trenutku, Hafizović odgovara: „Nisam se bojao, imao sam vjeru u sebe. Meni se čini da smo igrali s Real Madridom… imao sam osjećaj da ćemo pobijediti. Takav sam bio. Kad sam vidio da ne možemo opstati, da ne možemo stići, onda sam rastjerao sve. Bukvalno rastjerao sve igrače sa strane“. Samopouzdanje, fanatičnost, ludilo koje je Hafizović unio u klub ogledaju se i u činjenici da je upravo tada on u prvi tim odlučio postaviti mlade igrače čiji je prosjek bio otprilike 19 godina. Igrači koje je tad ubacio u vatru kasnije su postali neki od najvećih bh. nogometaša, a bili su to Elvir Bolić, Nermin Šabić, Mirsad Hibić i Senad Brkić. „Ja sam stao iza njih jer i ja sam bio junior. Znam kako je bilo teško domaćem igraču. Domaći igrač je bio zapostavljen totalno. Bilo je jedno vrijeme, samo Josip Lalić je igrao u Čeliku, niko više iz Zenice nije bio … Pet igrača iz te selekcije koju sam postavio kao djecu su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Sva je mudrost u selekciji – ko je ne napravi, nema ga nigdje“. Nošeni Hafizovićevim iskazanim povjerenjem, ti momci su počeli pobjeđivati, i bili su tik na pragu ponovnog ulaska u Prvu ligu Jugoslavije. No, onda je započeo krvavi rat koji je označio kraj Jugoslavije i jednog vremena.

Po završetku rata i uspostavljanja Prve lige Bosne i Hercegovine, Čelik je osvojio tri uzastopne titule prvaka naše države i dva Kupa BiH, a sve su dodatno uljepšale hiljade navijača koje su dolazile na utakmice i vjerno pratile svoj klub. Kako je objasnio Hafizović, ljudi su se zaželjeli nogometa, igre i veselja. Upravo je on bio na čelu tima koji je osvojio treću uzastopnu titulu (i inače posljednju Čelikovu titulu državnih prvaka), što navodi kao jedan od svojih najvećih uspjeha i najslađih trenutaka u svojoj karijeri. Osim toga, Hafizović je predvodio Čelik i u utakmicama Intertoto kupa koje su se igrale 2001. godine protiv turskog Denizlija i belgijskog Genta. U okršaju protiv Denizlija palo je čak osam golova, a Čelik je bio bolji s rezultatom 5:3. Nakon toga, uslijedila je utakmica protiv Genta koja je izazvala veliko interesovanje među Zeničanima. Taj Čelikov bljesak na međunarodnoj sceni, Hafizović dočarava ovako: „Bio je pun stadion, to je haos bio. Gent je bio četvrti na tabeli u Belgiji, a Belgija je jaka reprezentacija u svijetu. A mi smo klub iz BiH, svi su mislili da ćemo primiti 6-7 komada, da će nas pregaziti… Moje pitanje je samo bilo, na konferenciji za štampu, ‘Možete li mi objasniti, da li oni lete po zraku, ti igrači Genta? Ja mislim da ne lete. Pa i naši znaju igrati lopte’. I dobijemo s 1:0, pred preko 20 hiljada ljudi. … Ljudi po drvećima bili. Na jednoj stolici po troje-četvero ljudi … To je oduševljenje bilo“. Nažalost, u uzvratnoj utakmici protiv Genta, Čelik je primio dva nesretna gola i tako ispao iz takmičenja. Takve nevjerovatne uspjehe Čelika, Hafizović objašnjava riječima: „Ja sam imao odlične odnose s navijačima. Poštovao sam njihovu… tu ljubav prema Čeliku. Rođen sam tu kao i oni, i to je jedan divan odnos bio. Oni su mene podržavali, ja njih, oni igrače, tako da smo bili kao jedna duša“. Od tog vremena, Čelik je padao i dizao se, u nekim sezonama igrajući europske utakmice a u nekim boreći se za opstanak u prvoj ligi.

Danas, Čelik se nalazi u možda i najtežoj i najvećoj krizi otkad klub postoji. Nagomilani dugovi nastali zbog nestručnog vođenja kluba učinili su da Čelik ispadne u Kantonalnu ligu, koja je, prema posljednjim informacijama, također upitna. Na sami spomen situacije u kojoj se Čelik nalazi, Hafizović se mršti i uzdiše: „Kad gledam onaj grb, onu boju, dođe čovjeku da crkne od neke muke kad vidiš ovo sad kako je i dokle je to došlo. … Valja ti u Kantonalnu ligu. Ne potcjenjujem, ja sam bio trener i u toj ligi, ali nije Čeliku tu mjesto. I sad se nikako s tim ne mogu pomiriti“. Kako je rekao, ponos grada vapi za mladim i poštenim ljudima koji će naći pravog trenera koji će znati posložiti tim i koji će se baciti odmah u borbu za povratak. Za kraj, Hafizović mi vrlo srčano i uvjereno govori da će se Čelik vratiti kroz tri godine u sami vrh bh. nogometa. Dovršavamo svoja pića, i ja se opraštam od njega uz obećanje da ćemo se vidjeti još koji put. Dok se vraćam kući, shvatam tatine riječi, osjetim ih po prvi put istinski. Eno Kemala Hafizovića, legende Čelika… Čelika koji voli, prati, za koji mu ništa nije teško. Čelik je njegov, s njim je vječno isprepleten.

Autor teksta: Ivona Kukić

Izvor fotografija: scsport.ba, facebook stranica: 1970s Soccer USA, sportske.ba


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist