Kampanja #sjašite: Zada Tomić: Ne kajem se zbog odlaska iz BiH

U sklopu kampanje #sjašite,  ovaj put razgovaramo sa Zadom Tomić, djevojci iz Gračanice koja je nakon dugogodišnjeg rada u nevladinom sektoru u BiH, odlučila 2017. godine napustiti BiH. Zada je po zanimanju profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja, a kako je tekao razgovor s njom, pročitajte u nastavku.

1) Koja je bila tvoja tačka ključanja u kojoj si se odlučila okrenuti leđa našoj zemlji i koliko žališ za tom odlukom?

“Pa ne bi sada mogla da navedem neku posebnu tačku koja me je navela da napustim BiH. Sve otprilike je imalo dobrog uticaja da se odlučim na takav potez, svakodnevna situacija u Bosni i Hercegovini, svakodnevna dešavanja koji se tiču svakog segmenta života gdje smo naprimjer mislili najviše na budućnost, naše buduće naraštaje, nismo htjeli da dopustimo da dožive sve ono čemu smo mi svjedočili, taj negativan uticaj bosansko hercegovačkog društva na svaki segment života. Jednostavno smo željeli da imamo neki lagodan život u psihičkom smislu jer svakodnevne vijesti u Bosni i Hercegovini su, ponekad pomislim, satiričnog sadržaja jer mi je neverovatno da nešto tako uopće postoji. Od zdravstva preko obrazovanja, sve je to imalo uticaja za našu odluku. Pri napuštanju Bosne i Hercegovine ono za čim žalim jeste sigurno naša porodica koja je još uvijek u BiH i prijatelji, to je jedino za čim žalimo. Ali realno gledajući jako sam zadovoljna svojom odlukom, nimalo se nisam pokajala, štoviše svaki dan sama sebi zahvaljujem na takvom potezu i na takvoj odluci.”

2) Šta bi se moralo desiti da bi se vratili u naš mali raj zvani Bosna i Hercegovina?

“To je pitanje koje ponekad sami sebi postavljamo moj muž i ja i moji prijatelji koji se trenutno nalaze ovdje u Njemačkoj. Pa realno gledajući, sad nakon već tri godine života ovdje definitivno smatram da se ništa ne bi moralo desiti, da svakako ne bih imali namjeru vratiti, čak i pod nekim uvjetima koji mogu samo da zamišljamo. Ne bi, zato što bi i dalje bilo gušenje psihičko. Meni je najviše smetalo kada ja izlazim na ulicu da sretnem nekog penzionera koji traži sebi hranu u kontejneru, to mi je stvarno bilo neko psihičko opterećenje gdje vi možete da pomognete možda jednom tako što ćete im kupiti obrok ali onda se zapita čovjek koliko još takvih slučajeva u Bosni i Hercegovini ima.”

3) Šta poručujete ljudima koji još uvijek vjeruju u uspjeh u BiH?

“Bila bi kontradiktorna da kažem da nastave da se bore, obzirom da sam ja prva bila neko ko je odustao od te iste borbe. Ali isto tako kažem da nije na odmet i vjerovati da bi se nešto moglo promijeniti jer se čovjek gradi kao ličnost i razvija u obrazovnom segmentu, nešto što formalno obrazovanje ne može da nam priušti svakako može neformalno obrazovanje to je nešto bi svakome preporučila, ali u smislu borbe protiv čitavog sistema koji trenutno funkcioniše. Neću reći da je uzaludno ali je sigurno borba protiv vjetrenjača jer imala sam iskustvo na svojoj koži, kažem da sam odustala, na kraju stojite na raskrsnici da posmatrate svoj život i pitate se “da li da trošim svoju mladost i energiju u nešto što je igla u plaštu sijena ili da jednostavno odustane čovjek i da potraži neki drugi put.”

4) Kakva su vaša iskustva s politikom u BiH, da li vam je neko ponudio mjesto negdje zato što ste podobni ili vas je odbio jer niste bili podobni? Koliko mislite da je izborni proces fer u BiH i zašto ne?

“Pa generalno kao podoban ili nepodoban nisam osjetila na svojoj koži ali sam osjetila iz kruga svojih prijatelja i prijateljica koji su imali priliku itekako da osjete na svojoj koži da je neko nepodoban. Također imam i porodično iskustvo, obzirom da je moj muž imao neugodno situaciju prilikom prijave na određeno radno mjesto nije znači imao priliku uopće da konkuriše sa ostalim samo iz razloga što se zove Zoran. To mi je nešto što ne mogu da pojmim da se dešava. Mislim da tu najviše pate osobe koje su apolitične koje nemaju dodira sa određenim strankama, bez obzira na kvalifikacije. Što se tiče izbornog procesa u Bosni i Hercegovini tu je već delikatna tema koja nema ni početak i kraj i pitanje za neku dobru diskusiju. Po tom pitanju mislim da se neće puno toga promijeniti jer kad vidite da jedan izborni proces odlučuje jagnjeće pečenje ili 25 maraka treba da bude upaljen neki crveni alarm. Trenutno svim strankama u Bosni i Hercegovini ne odgovara pravedan i korektan izborni proces jer nekako ubeđujem sama sebe da ti ljudi koji su trenutno na vlasti, na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, nisu mogli dospjeti nekim normalnim izbornim procesom.”

5) Šta to ima vaš grad da nema vaš grad rođenja?

“Grad u kojem se nalazim zove se Westerburg, ima nekih 10.000 stanovnika. Obzirom na broj stanovnika i veličinu grada ima jako puno mogućnosti, što je jako čudno nama koji dolazimo iz Bosne i Hercegovine odnosno Tuzle ili Gračanice odakle ja dolazim. Ima puno mogućnosti ne samo za mlade osobe, nego za sve koje imaju neku ideju i želju da rade. Također jako puno znači diploma jako puno znači kvalifikacija, na osnovu toga se dobija i radna pozicija, nešto što na primjer u Bosni i Hercegovini nije praksa. Također, mogla bih navesti šta nema ovaj grad što imaju gradovi u Bosni i Hercegovini, a to je korupcija, barem ne da sam se ja susrela, ne mislim da živim u utopiji. Imam pozitivno iskustvo sa pronalaženjem posla, sa cijenjenjem kvalifikacije koju čovjek donosi sa sobom, ne pita vas niko da li ste u nekoj stranci član, koje ste nacionalosti, itd. Infrastruktura bi bila druga stvar, budući da sam završila tjelesni i zdravstveni odgoj bitno mi je to. Definitivno sam se iznenadila, od stadiona, sportskih dvorana tu je nešto što nažalost mi nismo u mogućnosti da imamo u našim gradovima pa ćemo uporediti s Mejdanom u Tuzli, gdje se čeka donacija ljudi da se dvorana obnovi od poplava, dok je u Njemačkoj nešto tako nezamislivo.”

6) Na što se žale žitelji vaše zemlje, a što je ovdje neshvatljivo?

“Ono što je kod mladih top tema, a kod nas u BiH nije ni zanimljivo jeste ekološko pitanje. U našem mjestu gdje se trenutno nalazimo jako dosta ljudi izlazi na proteste i to dosta mladih ljudi. Npr, nemaju održavanje nastave zbog toga što žele da ukažu na važnost očuvanje okoliša dok na primjer kod nas je to već bezveze tema o kojoj niko ne brine. Tuzla ima jako puno zagađivača, raznih vrsta, gdje smo trebali da dugo već nosimo maske s obzirom na zrak. Nezamislivo je da se ne održava nastava zbog nekog ekološkog pitanja, uz stav da imamo mnogo većih problema od zraka.”

7) Kako bi poredali prioritete bh mladih? Na kojem mjestu je ratno naoružanje, treći entitet ili otcjepljenje RS?

“Definitivno ne mogu da se odlučim šta mi je od ove tri stvari najbitnije i šta mi treba biti veći prioritet. Uvijek će biti ispred naprimjer pronalaska svih tih slobodnih radnih mjesta, spašavanje bolesnih i gladnih. Nevjerovatno je da oni dobijaju na značaju sve ove godine, kako bi se izbjegli razgovori o stvarnim problemima građana. Meni je to sada nekako smiješno, jer posmatram iz neke druge perspektive te mislim da bi građani trebali da postaju imuni na takve retorike, te bi se trebali okrenuti prema stvarnim prioritetima, ne samo mladih ljudi nego društva uopće.”

8 ) Jel loš narod ili je loša vlast? I zašto ovo nije isključivo?

“Imate situacije u kojima možete optužiti narod, jer ne reaguje na banalne stvari koje bi morale biti krivično gonjene. Imate često osjećaj da niko više i ne obraća pažnju na sve te probleme a s druge strane imate vlast koja je tu samo da bi crpila sredstva iz zemlje. Nekada mislim da mi kao mentalitet nije dorasli nekoj demokratiji, da nam trebaju neka druga pravila i striktno uređen sistem ponašanja, što se najbolje pokazalo u zemljama zapadne Evrope gdje se nalaze naši ljudi i prihvatili su taj sistem. Gledajući naše političare, lako možemo reći da je taj sistem ovdje pao. U tom smislu, mogu reći da su obje strane jednako krive jer je narod previše pasivan da reaguje.”

Autor teksta: Slaven Brnjaković