O jednom kriku


Stalno vrištim na nešto, stalno me nešto muči i ne da mi mira. Riječi se same sklapaju izazvane krikom moje duše i mojih misli. I odveć sam umorna od toga. Umorna od toga što imam samo 20 godina, a konstantno me boli i ljuti svaka nepravda koja se svako malo rađa u divnoj nam državi. Umjesto da proživljavam svoju mladost bezbrižno, koristeći svaku priliku za nova iskustva, nova prijateljstva, učeći i zabavljajući se. Ali ne, ja moram da se ljutim, vrištim, i stalno borim sa nekakvim glupim vjetrenjačama i okovima. Više mi je dosta toga. Dosta mi je što u svakoj sferi života uvijek nešto mora da postoji što će kočiti svaki mogući napredak. Svaku moguću nadu da je moguće ostvariti nešto vrijedno ponosa na ovom tlu, uprljanom krvlju, podjelama i bodljikavim žicama. Umorna sam od toga.

Umorna i ljuta. Ljuta što je moja Bosna i Hercegovina toliko ispolitizovana, što u svemu su zavučene ruke dražesnih političkih stranki. Njihove prljave ruke koje diktiraju ove okvire kojih nikako da se otarasimo. Od zdravstva, obrazovanja, religije do najbanalnijih stvari. U svemu su umiješane sebične ambicije i pohlepe glavonja koji se kriju iza želje da moja Bosna i Hercegovina bude ujedinjena za bolje sutra. Kao da postoji bolje sutra. Jer danas, danas napaćeni narod na jedvite jade sastavlja kraj s krajem. Dok se glavonje okreću u svojim foteljama, ne mareći nizašto, osim da put ove države odvedu u beznađe. Pritom naravno prodavajući priču da rade sve za svoj narod. Rade sve da mu napakoste, smijući im se u lice sa svojim izjavama, provala, blamovima. Ljuta sam na sve to. Ljuta sam na nas, jer šutimo i trpimo. Stalno pišem tekstove, puštam svoje krikove da zadrmaju ove okove i granice u kojima se nalazimo. Ali kao da je toliko zaludno. I umorna sam od toga. Umorna da idem glavom kroz zid, dok svi ostali tako divno šute i pokoravaju se, kao da živimo u medu i svili. A miljama smo daleko od toga.

Stalno puštam krik. Vrištim na nepravdu i sanjam o tome da su stvari ovdje toliko drugačije. Bolje drugačije. Ali ponekad mi se čini da drugačije biti ne može. Jer sunce ovdje ne sija dovoljno da ogrije naše duše i da se istopi ovaj led zla i pohlepe koji se odavno nastanio ovdje. Kažu da je nekad najpametnije prešutjeti neke stvari. Šteta što nikad šutjeti nisam znala. Ne volim tišinu. Tišina znači prihvatanje. A ja ne prihvatam da moju zemlju kvari ovo ruglo od države. Molim vam, nemojte ni vi. Pustite taj krik, pa da se ovi okovi jednom za sva vremena sruše.

#Sjašite


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist