Posljednji Bosanac


Javili su prije nekoliko mjeseci kako se ostvarilo ono najgore. Ostao sam sasvim sam. Posljednje porodice su otišle za Njemačku ili neku bolju zemlju. Ja sam ostao. Prije desetak godina kada je većina stanovništva počela crkavati od gladi počela je masovna seoba. Prvo su odlazili muškarci, zatim sinovi, naposljetku odvodeći za sobom sestre i majke koje su često plakale i žalile što napuštaju svoj dom, dok su ih sestre tješile kako je to trenutno najbolja opcija i kako će se vraćati često i možda trajno kada budu imali dovoljno novca. Bilo je to i vrijeme velikih nada za mene i moje vršnjake jer uz masovno iseljavanje išlo je otvaranje novih radnih mjesta. Radna mjesta se, međutim, nisu desila. Siromaštvo je nastavilo rađati glad i gutati ljude u nekoliko kratkih mjeseci.

Ulice se nisu naročito promijenile. Ostale su onakve kakvih se oduvijek sjećam, oštećene ratom ili okrutnošću vremena i nikada nisu bile popravljane. Kome li se to prodaje sada naša zemlja pitao sam se često obilazeći napuštene parkove i propale fabrike, i nisam se pretjerano iznenadio kada sam saznao kako ništa nije prodato, samo je propalo, bez objašnjenja, samilosti ili posljednjeg urlika koji bi mogao označiti njihovu egzistenciju kao iole značajnu.

Nekad su ljudi bili svuda oko mene i koliko god jadno izgledali ipak je njihova toplina bila tu. Činilo se kako su preko noći pale straže na granicama i svi su, kao što su već godinama planirali, samo iskoristili priliku. Otišli su, bez traga, bez glasa, bez ikakve ideje, bez nade i bez domovine. Bez domovine, jer niko ih nije ni pokušao zaustaviti. Analitičari su satima razgovarali u političkim emisijama o tome kako će ovo iseljavanje imati ovakve ili onakve posljedice za našu zemlju i našu ekonomiju a voditelji su strpljivo klimali glavama i odobravali kvalitetne analize koje su morale nešto značiti. Naravno kako su morale nešto značiti, zar ne? Silni ekonomisti koji upozoravaju ili podržavaju poteze stanovništva, silni vlasnici privatnih preduzeća koji razglabaju o novi mogućnostima, voditelji koji su nosili podočnjake nisko i s dozom prkosa, govoreći kamerama iza kojih niko ne stoji, koje su prenosile program televizorima koji su odavno ugašeni. Otišli su zatim i analitičari i ekonomisti, a za njima voditelji tražeći sreću pod nekim toplijim suncem.

Ostali su ponosni očevi čija su djeca kupovala diplome državnim novcem na prestižnim evropskim fakultetima. Ostali su gospodari industrije koje više nema. Ostali su sveci naroda koji im se klanjao kao bogu. Ostali su unatoč tome što su njihovi vozači, pomoćnici i sekretari otišli istraživati analne otvore nekih drugih stražnjica. Ostali su dobri prodavači vjere i dobro su živjeli dok su preko debelih stomaka sa bogom na ramenu gledali jad i bijedu kako se lomi pod težinom vlastitog postojanja i govorili su kako je sve to božije davanje i kako sve to ima smisla. Imalo je sve to smisla, zar ne?

Šetao sam napuštenim gradom i pazio kako ne bih prekršio neki zakon jer iako više nema javnosti, javni red i mir i dalje može biti narušen, zar ne? Igrao sam se tako spasonosnim konceptima posljednjih desetak godina. Fantom slobode nije došao i nije me odveo. Nisam imao neki papir koji mi je trebao za izlazak iz države, a služba koja izdaje taj papir već odavno je napuštena. Tih dana sam često vrištao pijan trčeći glavnom ulicom grada koji više nema ime vrijedno pomena u državi koja to već odavno nije. Pio sam i vrištao i kada je nestalo alkohola smirio sam se i počeo uzgajati hranu na čije uzgajanje sam plaćao porez i bio sam savim slobodan, zar ne?

Posljednjeg jutra probudilo me kucanje na vrata. Skočio sam iz kreveta uzbuđen, moraju to biti neki rođaci ili komšije, neko se vratio, a ako se neko vrati znači vraćaju se i ostali. Trčao sam prema vratima, zatim pokušao smiriti disanje i naposljetku ih otvorio. Pred vratima su stajala dva čovjeka u odjelima i smješkali se držeći u ruci proziran paket u kojem se nalazila kafa, šećer i sok.

“Nadamo se kako možemo računati na tvoj glas.” reče mi jedan od njih smješkajući se i namignu mi pružajući mi paket.

#sjašite

Fotografija preuzeta sa cock_a_doodle/flickr.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist