Imaš li pojma gdje sam sad


 Uz blago truckanje, tramvaj je klizio šinama Šehera. Ponekad bih podigao pogled sa displeja mobitela ka putnicima koji su sjedili ispred mene. Na trenutak, muzika je prestala proticati mojim slušalicama i tada je moje sanjarenje prestalo. Tada sam ponovno bio student četvrte godine Ekonomije, kojem je unutrica poskakivala na samu pomisao ispitnog roka koji se približavao. “Al’ bez suza i velikih riječi” – blago su se nizale riječi koje su neplanirano došle do mog uha, nastavljajući niz: “predugo gledah u Sunce kao da to ne zna opeći”. Emocija koja je živjela u njima mi je plijenila pažnju pa se okrenuh za 90 stepeni ali ne vidjeh izvor iz kojeg dolaze pa se za još nekoliko desetina stepeni okrenuh i vidjeh djevojku koja je, naizgled bila mlađa od mene, kako zamišljeno pjevuši Merlinovu notu iz davne devedeset i pete.

 Gledajući na šeherske parkove, pješake i trotoare nastavljala je pjevati kao da je bila sama na ovom svijetu. Bez ijednog čovjeka u publici, bez ijednog uha koje je sluša. Kao da je pjevala sebi, i za svoju dušu. Ali zadržao sam pogled duže vrijeme na njenim očima i vidjeh da pjeva nekome daleko, psihički, pa odlučih da ju ne prekidam. Napravila je stanku za uzdah, i počela drugu pjesmu, Merlinovu također.

“Sve što je srcu drago, daleko je..” kao iz dna duše ote joj se stih i tu se zaustavi, pogled spusti na sjedište ispred sebe pa onda na svoje ruke koje su se odmarale u njenom krilu. I onda mi se vratiše uspomene kad sam ti pjevao Merlinove stihove, kada sam ti bio tako blizu, a nikad dalje. Kad sam u julsku zoru na svojoj gitari, za koju sam radio kao da mi treba za lijeka, lijevom rukom “ispisivao” note i, kao pod strahom, sebi u njedra pjevušio. “Ljubav je slijepa i luda, ne zna za Boga ni suda. Al’ lijepo pjeva i lijepo dušu odjeva” bez trunke razmišljanja bih dijelove svoje duše ostavljao u tim stihovima, dok se iz šolje još vrele bosanske kafe dizao dašak pare i nestajao u atmosferi. Poslije bih sastavljao rasutu dušu po terasi porodične kuće, pa opet.

“Nemam ja onih osamnaest godina” pa tako nemam ni dječačku zaljubljenost koja je bila tada, i rekao bih, više nikada. Ali i sada se trzne pokoji živac te mladalačke, lude ljubavi koju sam davno ubio i skrio duboko u seharu, onu k’o u nane koju drži iza vrata, koja je spokoj pronašla na dnu moje duše. Kada dođem u rodnu Zenicu, pa te vidim na trgu kako bezbrižno šetaš njime, zaigra i želi vani. Želi pohrliti tebi i tvojoj sebičnoj ljubavi, želi pohrliti u tvoje zelene oči i tvoj, pun svemira, zagrljaj. Ali ne može jer ti više nisi malena Pahuljica, barem nisi u narodu. U meni jesi, i uvijek ćeš biti. Sa svojim Vjetrom uvijek živiš, razdragana i nasmijana. Baš onakva kakvu te pamtim. “Imaš li pojma gdje sam sad’?” – iz slušalice se pusti glas koji me prenu iz davnih vremena i dade mi do znanja da na narednoj izlazim.

Tekst: Imran Telelović, Dječiji parlament


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist