Ruanda


Sviću zore, hladnije i teže, uronjene u magle i mrazeve. Tijela su im tako krhka i slaba, a ipak svi se osjećaju kao bogovi okruženi insektima. Noći su duže i sve se manje slave pobjede, sve je hladnije i teže slaviti i pobjeđivati. Listje obojahu mjeseci kiše, sakriše sunce, obećaše im sigurnost u daljini, i pobjegoše bestraga. Pobjegoše u nepregledne vrhove brijegova, sahraniše se u dubinama dolina u kojima sunca nema, u kojima oblaka nema, u kojima nema gospodara koji bi vladali niti sluga koji bi služili.

Bogati satovi su stali već odavno, ako i nisu, onda su zaboravljeni i zakopani. Siromašno vrijeme zato prolazi brže nego prije, ni Dali ne bi predvidio njegovo topljenje i distorziju koju prouzrokuje. Noćas ili sinoć ili prije nekoliko mjeseci, nisam više siguran (nije ni važno) proslavismo novu pobjedu. Čiju pobjedu, nad kim, niko ti ne bi znao reći. Pobjeda eto, proslavljena, i ne treba ti ni biti bitno, rđom krvi pokrit narod, gladan i poderan gdje stenje. Pjesnik nije plakao pišući tako teške riječi, teže od ljudi i ljudskog, pjesnik je slavio.

Penzioneri mahom iznose stare deke iz oronulih stanova i prostiru i na oronule ulice. Na sve deke stavljaju stare knjige VELIKIH PISACA, zaboravljene kolekcije prašine. Na sve deke stavljaju zaostale igračke unučadi koja su već odavno negdje daleko i ne žele se vratiti. Otišla su unučad, u potragu za izgubljenim vremenom. Na deke stavljaju ramove slika koje više ne znače ništa. Na deke stavljaju cipele koje su hodale po istim tim cestama prije oronuća. Na deke ih stavljamo kad crknu, nikad od bolesti ili gladi nego od muke, i u deke ih motamo i u dekama ih sahranjujemo i na grobove im pišemo “Tražih samo čovjeka”.

Pustiš li nekad kovanicu iz ruke, pustiš li i slušaš li kako odzvanja praznom ulicom? Slušaš li njen pad, njen eho i njen bijeg u vječnost? Čuješ li krhko srce u krhkom tijelu, bojiš li se sebe?

Priča mi čovjek kog ne poznajem kako se boji vremena. Pojest će ga kaže, pojest i šta onda? Ljudi i vrijeme. Kolektivna glad. Kaže mi, spreman je otići, spreman je i tamo doći, spreman je put preći. Dobra je stvar, kaže, na dnu smo već odavno, i eto, ne može niže. Priča kako je vidio Ruandu i kako je i tamo bolje nego ovdje. Iznenadilo me što se nisam iznenadio. Kao da sam oduvijek znao kako je u Ruandi bolje nego ovdje. Nisam pitao zašto, jednostavno sam prihvatio dogmu superiornosti Ruande. Šteta te je što nemaš gdje, nastavlja, stvarno je šteta, vidim ja kako te ovo jede. Pitao bih ga: pa dobro, šta ću sad? Odgovor već znam. Neću sad ništa. Ni jučer nisam ništa. Sutra ću opet ništa. Ovdje i nema ništa drugo nego ništa.

Slave se pobjede. Opijum za masa više ne funkcioniše, džamije zjape prazne, crkava gotovo više i nema, sinagoga je već odavno ugašena. Opijumi su sada pravi opijumi. Krhka tijela ljudskosti se tope u vremenu i boje se svijesti o tome. Sviću zore. Sviće hladnoća. Magla, mraz i kiša. Do kraja će se slaviti pobjede.

Foto: The New Yorker


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist