Vrabac u ruci


Vraćajući se sa nekog ispita, kolegica i ja smo ćaskali o klasičnim patnjama jednog prosječnog studenta, o knjigama koje nemamo i knjigama koje nam trebaju. Taj proces vraćanja izgledao je kao neki obični, prolazni život, okovan granicama vremena i proklet na ponavljanje u istim tim granicama. Nitko nas nije upozorio na mogućnost brutalne smrti koja čeka iza ugla. Upravo tu (iza ugla) čekao nas je pješački prelaz. Koliko god možda imamo problem sa prelascima pješačkih prelaza ili neogovornim vozačima koji krase naše (krojene poput tijela Frankenštajnovog čudovišta) ceste, ovaj život (ili priča?) nije o tome. Prelazimo cestu na pješačkom prelazu i na samom kraju ne primjećujem odmah kako se kolegica zaustavlja prije samog trotoara. Okrećem se i gledam ju kako se saginje i uzima nešto u ruke. Za divno čudo, vozač koji nas je “pustio” na pješačkom prelazu nije se oglasio zvukom sirene. Kolegica ustaje i kreće prema meni držeći nešto u rukama.

“Šta bi?”

“Vrabac” odgovara uzbuđeno.

Zaista, među blago sklopljenim šakama vidio sam vrapčića. Blago je pomerila ruku i otkrila sićušno i preplašeno stvorenje.

“Povrijeđen je” reče.

Nastavili smo put, pored nekog fakulteta i bilo nam je jasno kako vrabac ne može letjeti, iako je pokušavao.

“Šta vrapci jedu?” upita me.

“Mrve i crve, valjda” odgovorih.

“Idemo do pekare uzeti mu nešto.”

“Zašto ne. Šta poslije?”

“Ne znam, bar ćemo ga nahraniti ako ništa.”

Nastavili smo put, sada prema pekari. Čini mi se, na većoj skali života nekih starijih ljudi, kako novi život utiče na stari, i kako stari mora biti podređen novom, kako bi se ciklus nastavio vječno. Odavno se već nikakav život ne podređuje nikakvom drugom životu, a ciklus se ipak nastavlja. Vrabac je ipak bio u rukama i sada smo mu bili podređeni, kao što su i nama drugi bili u trenucima naše slabosti ili nesreće. Sve bi to bilo dobro, kada ne bismo bili svjesni generacijskog ponavljanja patnje. Nadali smo se (ili smo bar vjerovali) kako će vrabac dobiti hranu i uskoro ozdraviti i nastaviti svoj mali život daleko od slomljenih krila na pješačkom prelazu. Mogli smo vidjeti pekaru na drugom kraju ulice. Prolazili smo ispod nekih grana i vrabac pokuša poletjeti. Uspio je vinuti se nekoliko centimetara iznad ruku koje su ga čuvale, samo kako bi pao nazad. Nije se osjećao poraženo, pokušao je opet. U sljedećoj sekundi desilo se nekoliko stvari: vrabac ponovno pokušava i gotovo uspijeva doletjeti do najniže grane, koja se nalazi odmah iznad naših glava; u tom trenutku mačka, koja se krila ispod automobila pored kog smo se nalazili, skače na kolegicu a zatim dalje, prema grani, prema vrapcu, hvata ga zubima smrti i pada u travu bježeći sa plijenom. Kolegica je vrisnula jednom, kada je mačka skočila na nju. Napokon smo bili lišeni odgovornosti, i tuga je mogla uvući se u naše kosti, kao vlaga u zidove starih kuća, bez lomljenja i haosa, jednostavno je sve postalo svejedno, po starom. Pogledala me, na njenom licu sam mogao pročitati kako život nije ništa drugo nego magija smrti, u nevjerici nije progovorila ništa koherentno. Pogledala je zatim za mačkom koja se nalazila već duboko ispod automobila, uživajući u plijenu.

“Šta ovo bi?” upitala me, šokirana. Nasmijao sam se.

Foto: CC0 Public Domain


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist