Online obrazovanje iz perpektive šesnaestogodišnje učenice dvije škole


Situacija je veoma teška svima nama. Učenici slušaju iste rečenice od profesora: -”Teško je i nama i vama”, ali da li uistinu shvataju što se dešava u našim tinejđerskim glavama i tijelima. Koliko god teško bilo svima, mislim da je učenicima najteže. Zašto? Dopustite mi da vam objasnim našu stranu priče.

Činjenica je da se u današnjici anksioznost, depresija i mnoge druge psihološke bolesti javljaju kod sve većega broja mladih. Koncentracija kod učenika opada iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. Uzeti ću sebe kao primjer u ovoj situaciji, jer sebe najbolje poznajem, ali znajte da nisam jedina mlada osoba s ovim mišljenjem i ovim osjećajima. Lekcije koje dobivamo online tj. materijali koji nam se šalju iz dana u dan, mi ne možemo razumjeti. Da je toliko lako, obrazovni princip bi bio takav da bi smo uzimali knjige i sami ih prerađivali.

Nemamo svi ukućane koji nam mogu pojasniti lekcije ili pomoći oko domaće zadaće. Nemoguće je za nas da spremni dođemo na časove i da dobivamo “zadovoljavajuće” ocjene za profesore. Čast izuzetcima, ali većina profesora ovo malo vremena koje provodimo u učionicama iskorištavaju da bi ispitali učenike i dobili svoj određeni fond ocjena u dnevnicima. Za mene je to jako teško. Ja trenutno pohađam dvije srednje škole i naravno imam mnogo više obaveza, a samim tim i stresa.

Pričajući sa svojim vršnjacima shvatila sam koliku anksioznost imaju pohađajuči samo jednu školu. Anksioznost se povećava iz dana u dan. Došlo je do toga da učenici sjede, plaču i iščitavaju lekcije koje ne mogu razumjeti. Osjećaju se glupima, iako ja znam da su to veoma inteligentna djeca. Pokušavaju dostići očekivanja, prije svega profesora, a potom i roditelja. Neka djeca imaju i obaveza poput čuvanja mlađih članova obitelji ili kućanskih obaveza, koje se povećavaju zbog stalnog boravka u kućama. Nemaju kome da se “ isprazne “ jer mnogo je manji kontakt sa prijateljima. Nećemo se lagati, mi ne možemo sve reći roditeljima. Imamo konstantan osjećaj neshvaćenosti jer profesori burno reaguju kada nešto ne razumijemo.

Znam da je ovaj način školovanja težak svima nama i svima je ovo nešto novo, ali smatram da su očekivanja i standardi profesora za učenje na ovaj način prevelika. Mi ipak prolazimo kroz adolescenciju. Glupostima se zamaramo, te brinemo o stvarima koje i nisu toliko bitne. To su naši trenutni problemi koji, vjerovali ili ne, doživljavamo gotovo isto kao neke stvarno velike probleme.

Naše emocije i misli prirodno su pomješane i zbrkane jer pokušavamo saznati tko smo to ustvari mi. Društvene mreže također utiču i mogu reći pogoršavaju naše misli. Govore nam kako trebamo živjeti, a mi samo “ upijamo “ sve te prjedloge, mišljenja i informacije. Sve te informacije nisu posložene u našim glavama. Zbunjeni smo. Trebamo objašnjenja i moralnu podršku. Znam da je normalno imati stres i povećane emocije tokom adolescencije, ali zar treba da naši organizmi osjete posljedice toga? Zbunjeni smo, pogotovo u ovoj situaciji. Sve što tražimo jeste razumjevanje i podršku. Motivacija za rad pada, a trebala bi biti največa u ovim vremenima.

Molim vas, razumite, nas i naše male glave, koje se pokušavaju pronači u ovom svijetu. Ne želimo doživotne posljedice, ne želimo neznanje i nerazumjevanje lekcija. Ne želimo osjećaj pritiska koji nam konstantno visi nad glavama. Ovo pišem iz sopstvenog iskustva i mojih razmišljanja. Imam želju da shvatite šta se zapravo dešava. NAJBITNIJE JE ZDRAVLJE, kako fizičko tako i psihičko.

Tekst: Ana-Marija Jurić, 16 godina, Dječiji parlament grada Zenice


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist