Tamo, gdje ni planine ne odjekuju


Ležala sam u tamnoj, hladnoj sobi svoga podruma. I koliko god da je bilo prostora u njoj, uvijek mi se činilo kao da se zidovi približavaju toliko da se skoro pa i ne može disati. I sve se uvijek činilo ogromno, veće, superiornije od mene kao da bdije i nadgleda moje majušno tijelo. Neki ljudi ne mogu ni zamisliti prizor. Soba je imala malo ćebe, jastuk i malog medvjedića. Sve stvari potrebne da pust prostor postane dom. Za mene je taj prostor bio dom, nekada, prije nego što si otišao. Od kad si otišao sve mi je mutno. Sva su mi se sjećanja i uspomene pomiješale, pa sada više i ne razlikujem stvarnost od mitova. Jedino je možda onaj tvoj mali medvjedić uspomena koja je ostala onakva kakva jest, onako izvorna. Često se u noćima prisjećam tvojih riječi i djela i uvijek pomislim, pa hej, ovaj čovjek je nekada davno bio moj uzor, moja očinska figura. Nisam ni dan danas sigurna zašto si nas ostavio. Da li je stvarno toliko vrijedila? Da li je stvarno bila toliko prekrasna? Je li vrijedila toliko da si bio u stanju da me tako snažno i dugoročno povrijediš? Ne znam odgovor. Sudeći po svim tvojim postupcima, jest. Nadam se da i ona zna šta je to nama priredilo, kakvu buru je u našim životima stvorilo. Možda nikada ovo nećeš pročitati ali svejedno ću ti ovo reći. Reći ti kako plačem, kako se gušim u bolovima, kako presvlaku za jastuk mijenjam svaku noć jer bude natopljena suzama. Pretvarala sam se da je sve bilo uredu kada u stvarnosti ništa nije bilo. Stvarala sam sebi u glavi sliku da ćeš se vratiti i da ću ti oprostiti, da će ti majka oprostiti, da će sve biti po starom. Ali to je bila samo iluzija. Znaš li zašto? Jer sada te ne bih mogla ni pogledati u oči bez da se slomim i prsnem u plač kao malo novorođenče. Ne bih imala snage da se suočim sa tobom. Jer Bog zna da sam te voljela i da te još uvijek volim. I to boli. Ne bih trebala da te volim, jer voljeti znači trpjeti, a ja nisam sigurna da li više mogu izdržati. Volim te jer je ljubav bezuslovna emocija. Nema prepreke, nema zamjerke i uvijek traži način da ostane u ljudskom srcu što dulje može. A i volim te zato što si bio tu. Nekada davno. Gledao si me kako odrastam, kako moja stopala po prvi put diraju travu u našem vrtu, prve korake, prve riječi, prvu peticu, a i prvu jedinicu. Bio si tu za sve te važne događaje dok sam rasla. Ali, ne tako nepoznate vijesti, “tata”. Ja još uvijek rastem. I još uvijek trebam rame za plakanje, podršku i zagrljaje. A majka to ne može. Da li je to razlog tvog odlaska? To što je bila bolesna i nepokretna. To što je još uvijek bolesna i nepokretna. Ja bih njoj trebala biti rame za plakanje, ja bih njoj trebala davati podršku, ja bih nju trebala grliti. Ali čik pogodi. Ne mogu ja to. Nisam dovoljno hrabra i jaka da se borim protiv sebe. Ne nakon što sam vidjela grubu i zaboravnu ljubav. I često uhvatim sebe kako mislim o savršenoj ljubavi, no onda se sjetim da to ne postoji. Naveo si me da mislim sve loše, sve najgore o tako svetoj i krasnoj emociji. Naveo si me da preispitujem svaku svoju dotadašnju odluku i da svaku smatram pogrešnom. Naveo si me da vidim samo ono loše u dobrim ljudima. I što je najgore, to si uradio nesvjesno. To si uradio dok si bilo milionima kilometara udaljen od mene. Zamisli sada svoju moć nadamnom. Zamisli svoju kontrolu nadamnom. Možeš mnome manipulisati, vrtjeti oko malog prsta, i ja bih još uvijek kleknula i hvalila tvoje ime, tebe i sve što si ti. “Tata”, sjećaš li se one fudbalske utakmice na koju si me odveo u nadi da ću zavoljeti fudbal? Sjećaš li se kako sam se tada cinično smijala i kako sam ti govorila da je to nemoguće jer sam mrzila taj sport? Sada imam jednu još smiješniju priču. Ja treniram fudbal. I zamisli, to sam uradila kako bi se možda vratio i shvatio da mi značiš, da nama značiš. No to se nikada nije ostvarilo. A sada je ionako kasno za to. Nemoj da te ova tuga zavara, jer sam ja bijesna na tebe. I unatoč tome što sam bijesna, nedostaješ mi. I i dalje te volim. Koliko god suza da sam prolila zbog tvojih glupih i nezrelih postupaka i odluka u životu, uvijek ću te pamtiti po dobrom. Čim ove rane zacijele sve će biti kao prije. Nadam se da ću te pamtiti kao oca, a ne kao zvjerku. I nadam se da ću te pamtiti po dobru koje si donio svijetu, a ne po tome što si uništio moju malu planetu. Tata evo me, gledaj! Rastem, starim, koračam i jačam, a sve to bez tebe. I boli. Nemam kome reći svoje jade, svoje radosti, svoje suze i pakosti. Ne mogu majci. Neću da je dalje uništavam. I dalje se oporavlja od tvog udarca u srce. Trebat će joj dugo da zacijeli sva. Da bude popravljena. Ona je borac, baš kao i ja.

Evo tata, uzimam ovog tvog medvjedića i teško gutam. Ta kakvo li je to bilo iznenađenje nakon osvajanja prve nagrade za slovkanje. Prestala sam se takmičiti, prestala sam se smijati, jesti, družiti se, spavati. Utrnula sam od svega. Sada ništa ne osjećam. Evo tata uzimam ovog tvog medvjedića i ponovno teško gutam. Evo tata izlazim i penjem se na najviši vrh, na najvišu planinu u našem kraju. I evo tata spremam se da vrisnem. Ali znaš šta tata? Ne mogu. Jer glasa više nemam. Jer sam sada samo tijelo bez duše, golo iznutra. Vidiš li sada tata ovog mog života vrata? Vidiš li sada tata razliku nogometnog rezultata?

Autorica teksta: Iman Imamović (Članica Budi Muško Kluba Zenica)

Slika preuzeta sa: www.tumblr.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist