Active priča: Ništa.


Miris truleži. Grad se urušio sam u sebe. Ostaci ljudi se penju po ostacima zgrada i drugih ljudi, tijela se spaljuju na lomačama i štakori dižu revoluciju i preuzimaju ulice. Mi se penjemo prema vrhu. U prvim šumama zastajemo i gledamo cirkus koji se odvija ispod nas.

“Bojiš li se?” pita me.

“Jok. Kasno je sad za strah.”

Nastavljamo put. Kroz šumu i ranu jesen.

“Znaš li u kojem smo sad vijeku?” pita me.

“Ni u jednom. Prevazišli smo vrijeme i periode. Otišli predaleko.”

Put nas vodi blatnjavim zavojima i oštrim stijenama.

“Šta ćemo kad dođemo gore?” pita me.

“Ništa.”

Put izlazi iz šume. Ispred nas livade prosutog lišća i golo drveće. Preko livade počinje crnogorični dio šume. Prelazimo livadu.

“Jel mi možeš barem reći, zašto si toliko opsjednut ljudima?” pita me.

“Čim drugim mogu biti opsjednut? Okružen sam monstrumima koji nose maske ljudske. Opsjednut sam i samo želim znati je su li to oduvijek bile maske ili su nekad stvarno bili ljudi.”

“Jel zato idemo gore? Kako bi pobjegao od monstruma?”

“Ne.”

Na kraju livade nalazila se ruševina. U njoj nema mirisa truleži, nema štakora, nema ljudi. Puzavica je prekrila cijeli vanjski zid i dio jedine grede koja je vodoravno stajala na vrhu. Unutra su nekada bile dvije sobe, sada je jedna rupa u zemlji a druga platforma sa dva prozora. Iza kuće se nalazio stećak. Prilazimo mu i gledamo u kamen vijekova. Na kamenu urezano: a se leži. Ostatak teksta je pojelo vrijeme.

“Šta piše?” pita me.

“Piše tu leži.”

“Ko tu leži?”

“Ne piše, pojelo ga vrijeme.”

Obara me na pod i počinje me udarati šakama.

“Ko leži? Ko?” unosi mi se u lice i dere se.

“Čovjek. Leži čovjek.” odgovaram pljujući krv.

Prestaje me udarati. Gledamo se. Čovjek. Nastavljamo put kroz crnogorje.

“Jel ima nešto tu gore na vrhu?” pita me.

“Nema.”

“Slobodno mi reci, neću ti ništa.”

“Nema gore ništa.”

Kroz šumu se provlače vjeverice i ježevi, popravljajući jazbine i spremajući se za zimu. Počinje kiša. Sitne kapi nam kvase gola lica i ruke. Oblaci se navlače na nebo iznad šume. Penjemo se u maglu, i kiša se pojačava. Putevi se pretvaraju u blato. Postaje klizavo. Drveće se njiše pod naletima vjetra. Odjeću stišćemo uz sebe i osjećamo hladnoću u kostima. Čizme počinju propuštati. Blato se pogoršava. Moramo ići po težim uglovima, gotovo smo na vrhu. Kiša se pojačava. Bujica vode se slijeva putem kojim idemo. Koljena nam popuštaju i počinjemo padati. Udovi nam tonu u blato. Vjetar nas gotovo obara. Konopcem se čuvamo jedni za druge, tijela nam drhte od hladnoće.

“Koliko još do vrha?” pita me.

“Još malo.” odgovaram glasno, a vjetar nosi moje riječi u suprotnom smijeru.

“Još malo.” ponavljam i propadam u blato. Pokušavam se izvući ali voda me nosi i gubim ravnotežu. Padam i konopac se zateže i ustajem i ponovno padam. Pužemo kroz vodu i blato na sve četiri, stišćemo zube i nastavljamo. Penjemo se klizavim stijenama koje vode do vrha. Kližemo se i padamo i udaramo stijene i ponovno se hvatamo za oštre rubove i nastavljamo.

Stižemo na vrh. Ne vidimo ništa od magle, osim stijene na kojoj stojimo, vjetar nas šiba zajedno sa kišom.

“Šta sad?” pita me.

“Ništa.”

“Kako ništa, šta ima ovdje?”

“Ništa.”

“Ako nema ništa što smo dolazili, čovječe?”

“Baš zato. Čovječe.”

Foto: Daily Mountain Eagle


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist