Seksualno obrazovanje kao potreba, a ne kao opcija!


Više nego dovoljno smo svi već upućeni da na talasima našeg radiYa, pa i na našoj stranici volimo posvetiti pažnju temama koje su i dalje smatrane tabboo-om u našoj zajednici. Samim time, ni ovaj put nije ništa drugačije.

Iznova smo mogli vidjeti i gledati na raznoraznim parodijama na TV-u kako Amerikanci održavaju časove seksualnog obrazovanja u srednjim školama, sve kroz dozu neozbiljnosti. Mada ova tema i ne treba da se uzima kao nešto ekstremno i dramatično, to itekako ne znači da ne trebamo ozbiljnije razmišljati: Koliko zapravo naše društvo zna o seksu, pravilnoj prevenciji, mogućim posljedicama i riješenjima, a naročito tek o tome šta je zapravo partnerska (ne)saglasnost kada je u pitanju seks?

Naša članica Ajla Mrkljević, autorica i urednica emisije Pozitivna Frekvencija, je ugostila profesoricu higijene i zdravstvene zaštite iz Medicinske škole u Zenici – Aidu Zlotrg. Upravo je i sama tema emisije bila seksualno obrazovanje odnosno koliko je ono važno u našoj zajednici, društvu ali i uopćeno.

Kao što i sama profesorica objašnjava, u nekom širem smislu seksualno obrazovanje podrazumjeva edukaciju o ljudskoj seksualnoj reprodukciji i seksualnom ponašanju kako formalnu tako i neformalnu.

“O potrebi za sekusalnim obrazovanjem počelo se razgovarati već 1975. godine u dokumentu Svjetske zdravstvene organizacije mada mi u školama još uvijek nemamo takav predmet. U Kantonu Sarajevo postoji predmet u osnovnim školama pod nazivom “Zdravi životni stilovi” čiji je dio posvećen seksualnom obrazovanju i ovaj predmet ne mogu slušati svi učenici nego samo oni koji su se opredijelili za jedan takav predmet.” govori profesorica Aida Zlotrg.

U Zenici situacija je slična. Privilegiju za formalnim seksualnim obrazovanjem imaju učenici Srednje medicinske škole. Profesorica Aida Zlotrg naglašava da njen predmet higijene i zdravstvene zaštite nije u potpunosti posvećen seksualnom obrazovanju, ali se dotiče bitnih tema u toj domeni poput: seksualne anatomije, trudnoće (proces, simptomi i prevencija), kontracepcije i spolno prenosivih bolesti.

Veliki problem pored nedovoljnog obrazovanja na formalan način jesu i moguća dva dodatna načina “obrazovanja”. Društvo itekako utječe na pojedinca pa i u ovom smislu gdje se vršnjaci međusobno kroz razgovor informišu uz nepouzdane izvore, a iako je internet perspektivna treća opcija obrazovanja ona je uglavnom zloupotrebljena.

“U razgovoru sa svojim učenicima, često ih pitam da li oni razgovaraju sa svojim roditeljima o ovim temama i najčešći je odgovor ne. Otprilike samo 10% njih odgovori sa da. Međutim zna se desiti da u toku formalne edukacije i kroz roditeljevo interesovanje za ono šta njihovo dijete uči potaknu se razgovori.” dodaje gošća emisije.

Online medij pod nazivom “Kritički” koji ima za cilj postaknuti kritično razmišljanje na pop kulturu, mainstream pa i ovako ‘kontroverzne’ teme se također oglasio na ovu temu sa zabrinjavajućim podacima:

“2017. godine je u Srbiji formiran nacionalni tim za prevenciju seksualnog nasilja nad djecom. Nastavnicima je priložena literatura, oko 700 pažljivo napisanih strana, o temi seksualnog nasilja. Ovo je napisano kako bi nastavnicima bilo priručnik i kako bi onda to znanje prenosili djeci (N1, 2019). Ipak, nakon burnog odgovora javnosti, ova literatura je povučena. Mnogi su smatrali da to djeca to ne smiju da uče od malih nogu, da im to ne treba i oštro su osudili ovaj postupak.

Neke potresne, ali realne činjenice kojih moramo biti svjesni kako bismo radili na tome da što manje djece prođe kroz ovo i da pomognemo onima koji su žrtve:

– 1 u 9 djevojčica i 1 u 53 dječaka prožive neku vrstu seksualnog nasilja prije 18-e godine

– Oni koji su kao djeca bili žrtve seksualnog nasilja imaju 4 puta veće šanse da pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (Rainn).

– Samo se 7% slučajeva seksualnog nasilja nad djecom prijavljuje (Incest trauma centar).

Ako su brojke ovako porazne, čemu zaprepašćenje što je tim stručnjaka htio da djeci pomogne? Glavni argument, onih koji su se bunili, bio je to da su djeca premala za ovo i da to treba da uče mnogo kasnije.Djeca su svakodnevno izložena medijima.Na putu od škole do kuće su bilbordi. Pogledajte na profilu higlights ,,reklame“ da vidite kakvog sadržaja ti bilbordi mogu biti.Na telefonima imaju društvene mreže. Pogledajte kako djeca danas koriste iste, kakve poruke šalju jedni drugima i kakve slike izbacaju.Gledaju popularne filmove i serije, i slušaju popularnu muziku. Obratite pažnju na riječi pjesama, obratite pažnju na spotove, pogledajte kako se u nekim teen filmovima prikazuju ljubavne veze.

Takođe, djeca koja su žrtve seksualnog nasilja rijetko traže pomoć zbog straha i osjećaja krivice.” govore u svom Instagram postu.

Zdravi životni stilovi – vodič za učenike, knjiga za peti, šesti, sedmi, osmi i deveti razred osnovne škole, Lamija Husić … [et al.]. Sarajevo: Asocijacija XY, 2013., str. 75

Ekipa sa portala diskriminacija.ba je napisala odličan i detaljan članak specifično o literaturi u kojoj se spominje bilo što vezano za teme seksualnosti, seksa, spola, roda i sl koji možete pročitati ovdje a dodatno vrijedi istaknuti i naredni dio:

“Obrazovanje bi trebalo da omogući oblik socijalizacije koja ne bi bila zasnovana na proizvođenju stida, stigme, nelagode i straha od otvorenog razgovora o temama koje se direktno tiču seksualnosti. Opasno je iz osnovnih škola izlaziti sa ubeđenjem da prave dječake/muškarce određuju osobine poput nezavisnosti, ambicioznosti, dominantnosti, agresivnosti, sakrivanja emocija i samopouzdanja, dok prave djevojčice/žene karakteriziraju osobine poput suosjećanja, nježnosti, osjetljivosti, usmjerenosti na osjećaje drugih, urednosti, obzirnosti i topline. Kako god, djeci trebamo omogućiti da nauče makar osnovne koncepte i ideje koje se tiču tako složene teme kakva je seksualnost, kako tokom puberteta, dok im tijela prolaze brojne fizčke i psihičke promjene, ne bi bili previše uplašeni, zbunjeni ili podložni uticajima vršnjaka/inja. U neznanju sasvim sigurno nije spas.” – sumira autor teksta.

Još jedan važan aspekt ove teme jeste i sam prikaz seksa i intime na TV-u, pop kulturi pa i na internetu u obliku pornografije. “Prema procjenama stručnjaka svako godine oko 80% djece i tinejđera posjete namjerno ili slučajno pornografske stranice i seksualno eksplicitni sadržaj. To je nešto što se ne može spriječiti ali se o tome može s njima pričati. Djeci treba objasniti da internet i ta ista pornografija predstavljaju samo jednu fantaziju i da ona može izazvati ovisnost. Ono što se predstavlja na ekranu nije ni približno realnošću i ako se na vrijeme ne skrene pažnja na to onda to može dovesti do agresivnog ponašanja u budućim vezama, raspad braka i razaranja porodičnih odnosa.” napominje profesorica Aida Zlotrg.

Da sumiramo, seksualno edukovati djecu ne znači da ih navodimo na seks, čak naprotiv. Uz pravilnu seksualnu edukaciju djeca, a i odrasli, mogu se naučiti da seks treba doći samo kada se oni i njihovi partneri u potpunosti slažu s tom odlukom i da to rade sa potrebnom zaštitom u svrhu spriječavanja neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti. Sa otvorenim umom, edukacijom i svješću o bitnosti ove teme može se ići samo naprijed.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist