Active preporučuje: Smrt i njeni hirovi


Josè Saramago jedan je od najznačajnijih i najpoznatijih portugalskih pisaca 20. i 21. stoljeća. Rođen je 16. novembra 1922. godine u malenom mjestu Azinhaga u porodici siromašnih seljaka. Kad je imao samo dvije godine, njegova porodica preselila je u Lisabon. Saramago je pohađao srednju tehničku školu u portugalskoj prijestolnici, a iako je nastavni program bio fokusiran na tehničke nauke, on se posebno počeo zanimati za francuski i portugalski jezik i književnost.

Kupivši sebi, od posuđenih novaca, udžbenik portugalskog jezika, Saramago je konačno spoznao književno stvaralaštvo i, od tog trenutka, bio nepopravljivo zanesen njime. Jezik i književnost tako su postali njegova ljubav i strast, zbog čega je uskoro počeo raditi kao prevoditelj, novinar, književni kritičar, kolumnista i urednik u nekoliko portugalskih dnevnih listova. Osim toga, objavio je brojne zbirke pjesama, romane, zbirke pripovijetki i eseja, književne kritike i političke tekstove.

Neki od njegovih najpoznatijih naslova su: „Vjerovatno radost“ (zbirka pjesama, 1970), „Putnička torba“ (zbirka priča, 1973), „Gledišta izvjesnog DL“ (političke diskusije u kojima propitkuje i kritikuje diktaturu, 1974), „Putovanje kroz Portugaliju“ (putopis iz 1981. godine), te romani „Baltazar i Blimunda“ (1982), „Godina smrti Ricarda Reisa“ (1984), „Evanđelje po Isusu Kristu“ (1991), „Sljepilo“ (1995), „Smrt i njeni hirovi“ (2005). Njegov doprinos književnosti označen je dvjema prestižnim nagradama – nagrada Camões (najprestižnije priznanje za pisce portugalskog književnog izraza) koju je dobio 1995. godine i Nobelova nagrada za književnost koja mu je uručena 1998. godine.

Prema izvještaju Komisije, Saramagu je Nobelova nagrada dodijeljena zbog njegovih alegorija ispunjenih maštom, ironijom i saosjećajnosti koje nam pomažu bolje razumjeti inače neuhvatljivu stvarnost. I zaista, on u svojim djelima pita i odgovara na nezamislive i teške upite – u „Evanđelju po Isusu Kristu“ on se pita šta bi bilo da je Isus grešan, s manama i neposlušan prema bogu kao što su to ljudi (zbog ovog pitanja su ga cenzurisale konzervativne portugalske vlasti i onemogućile mu da se bori za Europsku književnu nagradu), a u „Sljepilu“ pita šta bi bilo da cijelo stanovništvo jednog neimenovanog grada oslijepi, i u tom sveopćem ludilu, pokaže sve od ljudske prirode.

U romanu „Smrt i njeni hirovi“, Saramago nas uvodi u priču nekoliko minuta nakon što otkuca ponoć i bude označen početak nove godine. Upravo tada, s posljednjim otkucajima zvona, bolesni, stari i nemoćni, i teško nastradali ostaju zaglavljeni negdje između života i smrti. Bez obzira na njihovu oslabljenost i beznadežnu medicinsku sliku, oni ne umiru. Smrt je odlučila da se povuče i prestane izvršavati jedini svoj zadatak. Sedam mjeseci ona odluči ne prekinuti nit života nijednom od nekoliko miliona stanovnika nepoznate zemlje. Beskonačni život odjednom postade stvarnost, a ne tek daleki slatki san. Obična svjetina okači zastave po svojim balkonima i terasama opijena pobjedom nad strašnom smrti.

Saramago nam oslikava jedan novi svijet, onaj u kojem jedan od najvažnijih zakona prirode (i života) biva poništen. Krenuvši u razmišljanje o tome kakav bi takav svijet bio, on nam prikazuje koji bi se sve problemi javili – preopterećenost bolnica i staračkih domova (jer niko nikad ne umire, a broj starih ili bolesnih se stalno povećava), propadanje čitavih profesija (mrtvačnica i osiguravajućih društava), socijalnu i ekonomsku krizu (jer ko može prehraniti i dati plaće i penzije tolikim bezbrojnim stanovnicima), krizu u crkvenim redovima (jer ako nema smrti, nema ni uskrsnuća na onom svijetu – ljudi se više ne moraju bojati vječne vatre ili se radovati rajskim plodovima), moralnu dilemu (da li bližnjeg treba gledati kako beskonačnost provodi ni mrtav ni živ ili ga treba ‘gurnuti s ruba’).

U sveopćoj zbunjenosti, istaknule su se moralna i socijalna kriza, a ljudi su, iako ohrabreni beskonačnosti, i dalje nastavili trošiti vrijeme mareći za novce, status, izigravanje sistema i zakona. ‘Nema budućnosti za nas’, uzdahnuo je, sasvim ne(očekivano), premijer neimenovane države u kojoj smrti više nije bilo. Razočarana čovjekovom sebičnosti i neodlučnosti, smrt odluči da se vrati, i to u velikom stilu. Odsad najavljuje svoj dolazak ljubičastim pismom i na taj način smrtniku daje šansu da se pomiri, pozdravi i raščisti račune na ovom svijetu. Rijetko ko posljednje dane provodi tako – češće se pretjeruje u tjelesnim užicima, predaje očaju ili pokušava prevariti smrt. Ko bi onda uopće shvatio čovjeka i ono što istinski želi?

Nakon svog povratka, ponosna i sveprisutna smrt obavljala je svoj jedini zadatak vrijedno i bez greške sve dok se jedno ljubičasto pismo nije odlučilo oglušiti o njenu naredbu i ne pristići na zadanu adresu u predodređeno vrijeme. Sad je jedan smrtnik, skromni violončelist, uporno odbijao umrijeti. Smrt, pomalo ljutita i nestrpljiva zbog ove ‘greške u sistemu’, odluči da mu lično dostavi sudbonosno pismo. Negdje usput, posmatrajući ga dok svira na svom violončelu i uživa u malenim životnim ritualima, smrt po prvi put osjeti toplotu, muziku i ljubav. 

Kako čovjek zamišlja smrt, koliko je se boji, kako od nje uzaludno bježi, kako osjeti njen hladan dah čak i kad je mlad i zdrav, kako bi je rado prevario i sakrio joj se, da li bi i kako bi iskoristio beskonačnost da je dobije, da li postoji više vrsta smrti – sve su to pitanja koja Saramago postavlja sebi i čitateljima. Nikad ne navodeći tačna imena ljudi ili gradova, i zanemarujući pravila pravopisa i interpunkcije, on bez uvijanja postavlja složena metafizička pitanja i traži da razmišljamo široko, duboko, sveobuhvatno. A ako želite saznati više o ljudskoj prirodi (a tako i o sebi samima), potražite ovaj i druge Saramagove romane u najbližoj vam biblioteci. 

Autorica teksta: Ivona Kukić

Izvor fotografije: kupino.com

Oznake članka:

Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist