“Ona je glupa što trpi maltretiranje”


Nasilje je od koristi samo onima koji nemaju što da izgube.

-Jean Paul Sartre, 1905.

Nasilje kao nasilje nikada neće imati opravdanje, osim naravno ako neko nema koristi od iste. Ali agresija usmjerena prema specifičnoj grupi ljudi jednostavno zrači posebnom monstruoznom energijom. U današnjem članku posvećujemo pažnju rodno zasnovanom nasilju, koje ni u kojem slučaju ne stavlja druge vrste i tipove u kategoriju “manje bitnih”. Svako nasilje je nasilje bez obzira na vrstu, način ili motiv iza njega.

Ovaj članak nastaje zahvaljujući misiji Nejre Borovačkić Abadžić, diplomirane novinarke iz Tuzle koja kroz moć medijske pažnje pokušava potaknuti razgovor ili barem promišljanje o itekako realnoj slici nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini. Koliko god da se možemo složiti da su žene najčešće žrtve rodno zasnovanog nasilja, postoje i muškarci koji prolaze kroz isto, no zbog društvenih stigmi poput “Muškarac ne može biti silovan.” ili “Kako muškarac može dozvoliti da ga žena zlostavlja” kao i mnoge druge nebuloze, oni nisu toliko vokalni o svojim iskustvima. Samim time ne možemo reći da imamo dovoljno dobru bazu podataka što se tiče njihovih iskustava ali RODNO ZASNOVANO NASILJE MOŽE DA POGODI SVAKOG SVE DOK JE NANESENA BILO KAKVA BOL NA OSNOVU RODA, SPOLA ILI SEKSUALNE ORIJENTACIJE JEDNE INDIVIDUE. U današnjem članku ipak se više bavimo nasiljem prema ženama, kroz primjer sagovornice u Nejrinom autorskom prilogu, kao i stručnim mišljenjem psihologa o prevenciji nasilja.

Ukoliko želite poslušati ovaj prilog prije nego što pročitate članak to možete uraditi klikom na ovaj link.

Nejra je imala priliku da razgovara i podjeli priču svoje sagovornice koja se nalazi u Sigurnoj Kući nakon što je godinama bila izložena različitim oblicima nasilja:

Imala sam sretno djetinstvo i normalne roditelje pa sam očekivala i u mom braku da će to biti tako. Međutim, nije bilo baš kako sam to zamislila. Prvi muž je pio i tukao me. Nisam imala podršku porodice, svi su govorili “Šuti i trpi, biće bolje…” i u momentu kada su moja djeca odlučila da me zaštite svojim tijelom od udaraca odlučila sam da odem.

-Nejrina sagovornica

Nakon što je otišla od nasilnog muža, naišla je na čovjeka kojeg ona opisuje kao idealnog i živjela bajan život naredne četiri godine. No, kao i u dosta slučajeva to je samo bila iluzija i eventualno se pokazala njegova prava ličnost.

Odjednom su počeli ljubomorni ispadi, kontrola i napadi panike sa moje strane dok sam se pitala sta će da uradi sljedeće i kako. Zabranjena mi je lična higijena, kontakt sa porodicom, iako sam radila nisam imala dodira sa novcem jer mi je oduziman na “fin” i “kulturan” način (“Treba nam za ovo, ono”) i uvijek je bilo kako on to hoće. Onda je htio da me zaključa u kuću i protiv toga sam se borila. Mislila sam da mi nema izlaza i sve kako je vrijeme prolazilo pogoršavalo se. Par puta me je fizički napao, prijetio mi i čak je došlo i do seksualnog nasilja. Osjećala sam strah i poniženost i on je govorio da ako ikome išta kažem da će reći kako sam to željela, da je to moj ispad a ne njegov. Najgore u svemu tome je što je on uvijek ispadao fin. Kod cijele porodice on je bio divan i svu mi zavidili na njemu jer se on tako njima predstavljao. Često je prijetio kako će se ubiti, kada me pozdravi kolega s posla na ulici odmah je on ljubavnik, nisam mogla da obavljam ličnu higijenu. Nisam imala podršku bližnjih i čak sam pokušala samoubistvo. Popila sam tablete u nadi da se više neću probuditi, samo da sve to prestane međutim probudila sam se na psihijatriji.

Čak i nakon njenog pokušaja za slobodom kako sugovornica to predstavlja, nasilje nije prestalo. Pogoršalo se sve nakon smrti njenog oca gdje joj je postavljen ultimatum da zaboravi na svoju djecu iz prvog braka, majku i sestru. Među njima je zapravo i jedan heroj. Naime, njena sestra je pronašla anonimni broj za prijavu nasilja i odlučila da ga iskoristi da spasi svoju sestru.

Ovdje u Centru za socijalni rad u Tuzli su me primili nakon što su odmah odreagovali na poziv i napokon sam vidjela svjetlo na kraju tunela. Dobila sam pomoć koja mi je trebala i zahvaljujući njima sam sada sretna. Ponovo vjerujem da mogu da živim.

Ali, njena borba nije bila bez prepreka i predrasuda od strane nadležnih institucija kao i od društva. Kada je pokušala prijaviti nasilje u policiji po prvi put dobila je odgovor kako za to ne vrijedi pisati prijavu jer je to “samo mala svađa”. Direktor Centra za socijalni rad u Brodu je blizak poznanik policajca koji ga je uvjerio kako ona jednostavno laže, a same socijalne radnice nisu bile istrajne da se nastavi pretraga gdje bi se pregledale poruke u kojima bi se vidjela istina.

Okolina kao okolina uvijek osuđuje, ali nisam više imala snage da razmišljam o tome šta ko kaže i misli. Ja sam na početku sve krila od svoje porodice zbog toga što je on stvorio tu divnu sliku o sebi i šta god bih ja rekla ispalo bi da lažem. Mislim da u principu tu žena najviše krivi sebe i ne vidi izlaz iz toga. Mislila sam da ako ne pričam o tome onda ono i ne postoji, dakle jednostavno sam to potiskivala i trpila. Naravno nakon prvog braka sam bila skeptik ali upoznala sam tog čovjeka na poslu koji se činio kao moje ogledalo. On je također samohrani roditelj, izašao iz braka i svi moji problemi su bili njegovi i suprotno. Stvarno je u početku sve bilo divno, no onda je krenulo to manipulisanje.

Danas, kako ova žena – borac govori, se osjeća sretno i ponosno na sebe. Sada ima podršku koja joj je uvijek trebala i koja joj je pomogla da iznova izgradi sebe.

Kada krenemo razmišljat kroz malo širu sliku onda se moramo zapitati koliko ima još žena sa sličnom ili istom historijom koje su pronašle spas u Sigurnoj Kući? Koliko ih tek ima koje još uvijek traže izlaz i kako mogu i one da kontaktiraju ove ljude voljne da daju svu podršku?

U Nejrinom razgovoru za Danijelom Huremović, voditeljicom Sigurne kuće Tuzla saznajemo da u većini slučajeva pozivi koji primaju su oni koji traže više informacija o tome šta mogu žrtve učiniti ako trpe nasilje. Nažalost, mnogo žrtava ne shvata da mogu tražiti pomoć, da se nasilnik može kazniti i da postoji izlaz iz te torture. Česti su i pozivi samih žrtava koje prijavljuju nasilje nakon kojeg se dostavlja službena zabilješka odnosno prijava nasilja policiji, tužilaštvu i Centru za socijalni rad. Također dolaze i pozivi zabrinutih sugrađana, susjeda i slično koji uz anonimnost traže savjete kako da prijave, spriječe i šta da učine povodom mogućeg nasilja.

Trenutno se u Sigurnoj kući nalazi 11 osoba od toga je šest žena i petero djece. Nekako prilikom pandemije bilježimo porast u broju poziva i boravaka u Sigurnoj kući. U poređenju sa prošlom godinom, povećao se broj osoba u Sigurnoj kući za 30%, a također je povećan i sam broj poziva na SOS telefon.

Sigurna kuća i Udruženje “Vive Žene” se nalazi na adresi Alekse Šantića br 6 u Tuzli. Kontakt telefoni su 035 224 310 ili 035 224 311. Također za sve koji su direktno u kontaktu s nasiljem ili koji svjedoče nasilju tu je i besplatni SOS telefon broj 1265 ili putem Vibera na broj 061 042 308.

U cjelini gledano, sfera intimnih partnerskih i porodičnih odnosa daleko je veći izvor opasnosti od nasilja za žene nego što je to šira zajednica. U BiH psihičko nasilje je tokom života proživjelo 42% žena starijih od 15 godina, fizičko 24%, a seksualno 6% kako navodi Agencija za ravnopravnost spolova BiH, 2013-te godine.

Još jedan od načina kako se može pomoći nekome ko je doživio nasilje jeste psihoterapija. U sklopu svog istraživanja Nejra je sprovela intervju sa psihoterapeutkinjom Almom Tihić.

Kada god pričamo o žrtvi bilo kojeg nasilja onda je to u pitanju jedna vrlo složena emotivna struktura ličnosti u tom momentu. Nasilje, bez obzira koja vrsta, utječe na strukturu ličnosti i emotivni status osobe. To su dakle traumatska iskustva i neophodno je da ih tako i posmatramo to jeste da ne mislimo da žrtva prolazi smo kroz neku vrstu emotivne krize nego da je to zaista u pitanju traumatsko iskustvo koje dugoročno mogu ostaviti ozbiljne posljedice na ličnost. Čak i ukoliko je neko prošao kroz to u djetinstvu može tek u odraslom dobu da formira te posljedice.

Na pitanje kako da pomognemo ukoliko vidimo nasilje ili znamo da neko prolazi kroz nasilje, Tihić je odgovorila da to sve zavisi od bliskosti. “Bitno je prvenstveno imati otvoreno srce jer iako mi provodimo vrijeme s ljudima i među njima, rijetko kad se zapitamo kako se oni zapravo osjećaju.” govori psihoterapeutkinja. Prva stvar koju možemo učiniti ukoliko primjetimo nešto jeste da se lično obratimo toj osobi i upitamo kako možemo pomoći, šta se dešava zapravo i da im damo do znanja da smo tu za njih. Žrtve nasilja traže sigurnost i podršku tako da je potrebno da smo prisutni i ponekad samo trebamo saslušati, a nekada je ipak potrebnija ozbiljnija intervencija.

” Ukoliko smo žrtva nasilja važno je biti svjestan da smo žrtva nasilja ali ne smijemo prihvatiti tu činenicu. Niti jedan vid nasilja se ne treba opravdavat ma iz kojeg razloga se on događao i uvijek trebamo naći način da se pobrinemo za sebe. Kada ne možemo sami proći kroz taj proces jako je bitan razgovor, otvorimo se osobi od povjerenja i kažemo šta se dešava. Nekada ne možemo ni prepoznati da smo žrtve nasilje i zato je bitno da se razgovara šta se dešava između naša četiri zida da bi eventualno neki drugo to možda prepoznao i skrenuo pažnju. Moj savjet je da ne zaboravimo da smo mi emotivna bića i da uvijek trebamo da se zapitamo sami kako se trenutno osjećamo jer svi treba da se osjećamo mirno i staloženo. “


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist