Međunarodni dan ukidanja ropstva


Svi ljudi rođeni su i umiru slobodni i jednaki“ jedna je od krilatica i osnova na kojima počivaju savremena demokratska društva. Ideja je ovo koja je u teoriji dostojanstvena i veličanstvena, ali koja je zakazala u praksi. Oduvijek – a tako je i danas – postoje oni kojima su uskraćena ova osnovna prava. Oni koji su nevidljivi, nezaštićeni, i od svih zaboravljeni.

Generalna skupština Ujedinjenih Naroda je 1949. godine donijela odluku da se 2. decembar obilježava kao Međunarodni dan ukidanja ropstva. Prepoznavši dragocjenost slobode i važnost njene garancije, članovi Generalne Skupštine željeli su ukazati na mnoge nepravde koje se još uvijek čine nad slabijim i ugroženijim grupama ljudi. Naročito je ova deklaracija bila značajna zbog toga što je ropstvo, kakvim ga poznajemo i o njemu učimo u školama, još uvijek bilo na snazi u pojedinim dijelovima svijeta.

Ropstvo, koje u svom najširem smislu predstavlja sistematično oduzimanje slobode i nemilosrdno iskorištavanje neke grupe ljudi, bilo je uvedeno još u antičkim vremenima. Blistave i visokorazvijene civilizacije poput starog Egipta, antičke Grčke i antičkog Rima, također su podsticale porobljavanje stanovništva (i domaćeg i onog koje je živjelo na osvojenim teritorijama) kao jeftine radne snage. Takva politika nastavila se i u srednjem vijeku kada su na bogatim europskim dvorovima i posjedima na teški rad bili osuđeni kmetovi i porobljene sluge koje su dovođene sa Srednjeg Istoka, sjevera Afrike, i iz slavenskih zemalja.

Godine 1444., portugalski dvor otvorio je prvu tržnicu robova u Zapadnoj Africi, i od tada počinje nevjerovatno ugnjetavanje i porobljavanje afričkih crnaca koji najprije bivaju poslani na europske dvorove (gdje su zamijenili robove Slavene i Čerkeze), a potom i u Amerike. Milioni Afrikanaca su kroz sljedećih tristotinjak godina bili otrgnuti od svoje domovine i porodica, i poslani u strašno i nepoznato. Bili su to ljudi kojima su izbrisana imena i prezimena. Ljudi koji su bili pretvoreni u potrošnu robu. Ljudi kojima je oduzeto osnovno pravo da žive za sebe i onako kako žele. Da li su onda uopće i živjeli tako lišeni svake slobode?


Portret Ivane, kraljice Kastilje i Léona, i malenog crnog dječaka (sluge)
, Cristóvão de Morais, 1555.

Zašto je važno imati slobodu da bismo se osjetili vrijednim i dostojanstvenim i šta znači nemati je, osjetili smo u periodu pandemije. Mnogi stanovnici mnogih država u svim dijelovima svijeta izašli su na ulice i tražili svoja osnovna prava. Ograničeno kretanje, policijski sat i policijske patrole koje su nas oglašavale o zabranama probudili su u njima strah i nezadovoljstvo. Možda ćemo ubuduće, okusivši samo mali dio onoga što je nekima svakodnevica, s većim razumijevanjem i s više saosjećanja čitati o zastrašujućim podacima UN-a (i drugih organizacija) o žrtvama modernog ropstva i lakše ih prepoznavati u našem neposrednom okruženju.

Iako je ropstvo zvanično zakonski ukinuto i zabranjeno, milioni ljudi i dalje postaju zatočenici i žrtve. Kako poručuju iz UN-a: „Unatoč velikim naporima Vlada, društva i međunarodne zajednice, još uvijek živimo u svijetu oskvrnutom ropstvom i sličnim mu praksama. Milioni ljudi osuđeni su na život koji je gotovo nezamisliv s obzirom na to koliko je degradirajući i nehuman. Ucjenjivanje dugom, prisilni rad, trgovanje ljudima i trgovanje organima, prisilni brak, prisilno regrutovanje djece u oružanim sukobima – sve su to obilježja modernog ropstva. Sve su to zločini i primjeri nečuvenog kršenja ljudskih prava.“  

Prema podacima UN-a objavljenima na njihovoj službenoj Twitter stranici povodom obilježavanja ovog dana, u svijetu postoji 40 miliona ljudi koji su žrtve modernog ropstva. Procjenjuje se da 71% od ukupnog broja ugroženih čine žene i djevojčice. Ranije prikupljeni podaci objavljeni na portalu Mirror Now, pokazuju da je 24,9 miliona žrtava modernog ropstva osuđeno na prisilni rad, dok je njih 15,4 miliona osuđeno na prisilni brak. Ovo su samo oni podaci do kojih je bilo moguće doći i od kojih je bilo moguće praviti generalna predviđanja i zaključke. Ipak, ostaje bojazan da su brojke još veće, a cjelokupna situacija još strašnija jer mnoge žrtve, naprimjer, bivaju odvedene daleko od svojih matičnih država – dakle, ne znaju jezik i ne znaju kome se obratiti za eventualnu pomoć.

„Svi ljudi rođeni su i umiru slobodni i jednaki“ trebala bi biti krilatica i osnova po kojoj živi i razmišlja i djeluje svaki čovjek. To su iskonske vrijednosti koje su usađene u svako živo biće i bez kojih ne možemo. Život bez slobode mučan je, ispunjen strahom i nemirnom tišinom. Samo se sjetite policijskog sata ili bilo koje druge situacije u kojoj je neko drugi odlučivao za vas – odmah osjećate tjeskobu, bijes i frustraciju bez obzira na to koliko nečije namjere bile dobre. Sad probajte zamisliti kako je onima kojima su usta zapečaćena, ruke svezane, a oči prekrivene dok su prepušteni onima čije su namjere izopačene. I progovorite u njihovo ime! I pružite ruke prema njima! I otvorite oči jer su žrtve modernog ropstva i bilo kojeg oblika dehumanizacije obično puno nam bliže i u puno većem broju negoli pretpostavljamo i zamišljamo!

Foto: The Bubble, privatna kolekcija Ivone Kukić, McKissock.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist