Pismo strahu


Dragi Strahu,

Poznajemo se već jako dugo. Zapravo, mislim da si bio tu od samog početka mog života, i da si uporedo sa mnom rastao, dobijao snagu, i da si čak u pojedinim dijelovima mog života prednjačio u odnosu na mene.

Međutim, iako si bio sa mnom sve ove godine, još uvijek živim pod čvrstim uvjerenjem da te ne poznajem dovoljno. Zato ti i pišem, jer mislim da je krajnje vrijeme da ti i ja pokušamo da podijelimo razloge zbog kojih ne napuštamo jedan drugog.

Moram ti reći šta si ti meni. Prije svega, želim da znaš da sam odavno prihvatio tebe kao nekoga, ili nešto, što je tu da me čuva od opasnosti. Ti si ono što mi daje spremnost da se ustremim na sve što prozreš kao zlu sreću. Taj dio tvog postojanja ponosno grlim objema rukama, i iskreno se nadam da ćeš i sam shvatiti da si prijeko potreban, ali unutar tih granica. Strogo unutar tih granica, jer, kako vidim, jedina stvar koje se nikad ne ustručavaš jeste da ih preskočiš kad god se tebi prohtije.

Zbog tvoje sveprisutnosti, prečesto me preplavi nepokolebljivi nagon da samo bježim kud me noge nose. Da bježim od ljubavi, prijateljstava, pa možda čak i sigurne sreće. Da bježim od doma. Da bježim od samog sebe.

Da li si svjestan svog udarca?

Znam da nisi.

Ali nisam tu da te kudim, jer si se nebrojeno puta pokazao i kao dobar prijatelj, koji me upozoravao da budem tiši kada je trebalo, ili da pažljivije biram svoje postupke i riječi. Želim da pokušamo doći do zajedničkog interesa, kako bi i meni i tebi bilo ljepše.

Zato moram da ti kažem da nekad sam sebe precijeniš, i zakulisno, onako kako samo ti znaš, biraš i postupke i riječi umjesto mene.  Shvatio sam da to dobro radiš jer si me detaljno proučio. Uradio si svoj domaći zadatak, i evo, ne znam ni sam da li da cijenim ili da mrzim tu tvoju moć. Zbog toga se često pitam koja je tvoja svrha zapravo? Da li si tu da me čuvaš, ili da mi uliješ sumnju u sve što mi pobudi interes? Zašto se pojaviš onda kada pomislim da bih mogao da se odvažim na poteze koji bi me mogli odvesti putem napretka? Zar si izgubio doticaj sa samim sobom, pa se pretvaraš u čudovište koje me snažno drži za gležanj, i ne dopušta da koračam naprijed? Zbog toga ti, nažalost, više lošega imam za reći. U tom čudovišnom, neprijateljskom obliku mi nisi potreban!

Znam da ti je nelagodno tamo gdje nemaš kontrolu, ali prosto ne mogu vjerovati da ti može biti ugodno kad se pojaviš, a znaš da si nepoželjan. Kad postaneš teret na mojim ramenima. Vidiš, postigao si to da, u bijegu od tebe, svjesno ili nesvjesno, srljam u situacije koje mogu biti kobne. Učinio si da živim u iluziji da su pogrešni izbori, neobjašnjivi afekti, i zadovoljavanje trenutnih potreba jedini način da se osjetim živim. Sve moje želje, snovi i emocije bivaju odgurnute u stranu kada pustiš svoj zaglušujući krik.

Nadam se da ćeš brzo shvatiti da u tom ludilu pod tvojom komandom, ja nekad neću ni biti svjestan da zurim smrti u lice, i da postaješ sve osim onog razumnog čuvara iz mojih najranjivijih trenutaka. Nadam se, ne samo zbog moje dobrobiti nego i zbog tebe samog. Sjeti se da si ipak dio mene, i da od trenutka kad mene ne bude, nestaće i tebe. Siguran sam da to nije ono što želiš.

I za kraj, neka ti uvijek bude jasno da u dubini duše zapravo želim da se međusobno čuvamo, a ne da me tjeraš od sebe. Ali ipak ti se ironično zahvaljujem što me lomiš, jer sve više cijenim trenutke kad te nema.

Očekujem tvoj odgovor,

Adis.

Autor teksta: Adis Kadić

Izvor fotografjie: psiholosko-savetovaliste.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist