Active priča: Bezimeni


Sjedim u ćeliji, gledam kroz rupu u zidu i slušam, ne razmišljam. Eto ih, kroz rešetke se naziru sjene. Eto čuvara. Nose mi nekog. Otvaraju vrata i ubacuju ga u moju ćeliju. Zatim me čuvar Hakim gleda.

“Sve okej?” pita. Klimam glavom.

“Jesi jeo?”

“Jesam.”

“Trebal’ ti šta?”

“Jok.”

Odlazi. Spodoba na podu diže glavu i gleda me, ispijena lica i upalih očiju.

“Ti si tu kako bi me ispratio, jel?” pitam ga. Odmahuje glavom.

“Ja sam tu zbog krađe.”

“Ah.” klimam glavom.

“Jusuf. Jusuf Gladni.” govori mi i pruža ruku. Prihvaćam ruku objeručke i klimam glavom dok odgovaram: “Drago mi je.”

“Kako je tebi ime?”

Smijem se i odmahujem glavom.

“Nemam ti ja to.”

“Kako bolan nemaš ime, moraš imati neko ime, makar nadimak?”

“Jok. Ne treba mi.”

“Kako bolan ne treba? Kako te zovu kad ti se obraćaju?”

“Ti.”

“Šališ se, jel?”

“Jok.”

“Dobro, Ti, ako nećeš reći, neka.”

“Ama čovječe – Jusufe, Gladni, fino ti govorim, nemam ti ja imena.”

“Kako bolan nemaš, moraš ime imat’ ne možeš bez imena živjet.”

“A vidi me!” širim ruke i osmijeh.

Jusuf, još uvijek u stanju blagog šoka, sjeda na klupu preko puta moje.

“Šta ukrade Jusufe, pa te meni dovedoše?”

“Meso neko na pijaci, ne znam šta mi bi. Umjesto, k’o normalan čovjek, jedan komad hljeba ili jabuku, jok, ja zario pa sa mesarskog štanda skidam kile!”

“Pa dobro, a nego, jel se ti profesionalno tim baviš ili rekreativno?”

“Iz potrebe. Zato mi je ovakvo prezime. Nasljeđeno jako dugom i jednako prokletom linijom siromaha i prosijaka.”

“Auh.”

“Nejse, odležim malo tu s tobom, i idem dalje. Ovdje se bar jede džaba, a ti mi dobro dođeš k’o zanimacija, čuj čovjek bez imena, e svašta, što će se narod smijat kad im ispričam…” Jusuf nastavi.

“Nećeš mene dugo još gledat Jusufe.”

“Neću, to i kažem, par dana i doviđenja.”

“Jok to. Meni danas rok ističe.”

“Razumijem.” reče Jusuf i snuždi se.

“Kako ti ovdje završi, još sa takvom kaznom?” upita me nakon kraće pauze.

“Čuj kako… pa rodio se tu.”

“Gdje bolan?”

“Pa tu eto, u ovoj sobi.”

“U zatvoru?” upita iznenađen.

“U zatvoru.” odgovorih.

“Pa kako te mati rodi tu?”

“Eto tako. Desilo se.”

“Nisi nikad izlazio?”

“Jok. Danas ću prvi put.”

“Žali Bože sudbine. Čovjek se rodi u zatvoru a vani umre.”

“Nema se tu šta žalit, to je tako.” smireno i samouvjereno kažem.

Jusuf se opet snuždi.

Ubrzo se opet čuju koraci. Sjena. Hakim otvara rešetke i ulazi. Nosi nam hranu.

“Kako je omladino?” pozdravlja.

“Dobro je Hakime, kako je kod tebe?” odgovaram, Jusuf obara glavu i bježi u ćošak. Hakim sjeda preko puta mene.

“Prič’o sam sa upravom.”

Klimam glavom u znak razumijevanja.

“Ja ću to uradit’ danas.”

Ponovno klimam glavom.

“Dobro, bolje ti, neko neki stranac il’ dušman.” kažem mu.

“Dobro, dogovorili smo se onda. Doću predveče.”

Klimam glavom i Hakim izlazi iz ćelije.

Nakon što smo jeli, Jusuf progovori.

“Jel te strah?”

Gledam ga i razmišljam.

“Malo.”

“Mene bi bilo jako strah.”

“Tebe. Mene je malo.”

“Kažu brzo to bude, ni ne osjetiš.”

“Nije mene tog strah. Znam ja šta mene čeka, prič’o mi je već Hakim.”

“Nego čeka te onda strah Boga ti?”

“Strah me napolje.”

Jusuf klima glavom.

Nikad nisam bio napolju. Nisam vidio kako ljudi hodaju ulicama, zavlače se po ćoškovima i budžacima kao miševi koji bi mi nekada posjetili ćeliju. Ne znam kako je hodati ulicama, livadama, šumama. Nadam se kako je giljotina blizu. Manji mi je strah tako, u toj nadi.

Eto opet Hakima, dakle vakat je. Prilazi vratima.

“Hoćemol’?” pita me.

Ustajem i prilazim vratima.

“Otvorena su.”

Pomjeram rešetke i vrata se otvaraju. Jusuf šokirano posmatra. Izlazim, Hakimu u zagrljaj, kako sam oduvijek znao, vrata nikad nisu ni bila zaključana.

Foto: Ahiraj Bhat – http://www.redbubble.com/people/ahiraj


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist