Ružičasti mjesec


U utorak, 12. januara, gotovo tačno dvije godine nakon njene premijere, odigrana je predstava Pink Moon. Preksinoćnja izvedba ovog višestruko nagrađivanog pozorišnog komada, koji je nastao prema dramskom tekstu Darija Bevande i u režiji Saše Peševskog, označila je njegovo prvo ovosezonsko igranje na pozornici zeničkog Bosanskog Narodnog Pozorišta.

Na jednostavnoj sceni koju čine kauč i muzički instrumenti (koji služe kao referenca na predmete poput limenke piva ili rođendanske torte), smjenjuju se u svojoj izgubljenosti četiri lika. Prvi od njih je mladić Muha, umjetnička duša i vječiti student koji skoro svaki dan smisli novi ambiciozni umjetnički projekat. U trenutku kad ga upoznajemo, on saopćava svoju grandioznu ideju o pisanju rock opere svom dobrom prijatelju Mari. Petar (zvani Mara) je sredovječni čovjek kojemu su od velike ljubavi prema rock ‘n’ rollu ostali nekoliko ploča i puno priča, gitara koja ima posebnu vrijednost, i otpor prema društvu. Kroz Marin dnevni boravak, gotovo s određenim prezirom, prolazi i Muhin stariji brat Brada koji je jedini stalno zaposlen i u dodiru je sa stvarnošću u kojoj živi. Posljednja u plejadi je Maretova kćerka Barbara koja studira režiju i dolazi provesti nekoliko dana sa svojim tatom.

Na samom početku predstave, kao uvod u ono što će se odigrati pred nama, poluosvijetljenom pozornicom odjekuju taktovi pjesme Pink Moon engleskog izvođača i tekstopisca Nicka Drakea. Motiv ružičastog mjeseca provlači se i naslućuje kroz cijelu predstavu – u njenom je naslovu i dijalogu koji se odvija između likova. I u pjesmi – a i u predstavi – taj motiv preuzet iz Starog zavjeta i knjige Otkrivenja (ili knjige Apokalipse) predstavlja smak svijeta. Recimo, u knjizi o proroku Joelu, u kojoj se na nekoliko mjesta spominje ponovni Jahvin dolazak, jedan stih govori sljedeće: Sunce će se pretvoriti u tamu, a mjesec u krv prije no što dođe Gospodnji dan, velik i strašan. Zbog ovakvih kršćanskih tumačenja i zbog toga što mjesec poprima drugačiju boju samo u specifičnim prilikama, pojava krvavog mjeseca dugo se smatrala zloslutnim nagovještajem kraja svijeta.

Dok Muha pokušava osmisliti scenarij koji govori o konačnom sukobu između dobra (starog poretka u kojem se cijene umjetnost i osjećaji) i zla (moćnih korporacija koje gaze sve pred sobom), gledatelji shvataju da je ono što gledaju zapravo rock opera koju Muha piše. Likovi koji su pred nama su u rezervatu; neki od njih se prilagođavaju i uskaču u globalizaciju i sistem vrijednosti koji mari samo za profit i skupocjene marke odjeće, jedni se sjećaju prošlosti kao boljih i sretnijih vremena, a drugi se ne snalaze u svijetu koji ih okružuje. Svi oni drže do svojih uvjerenja – ili bolje rečeno, laži u koje su ubijedili same sebe.

Neprestano pokušavanje skrivanja istine pred sobom (o onome što jesu i o svijetu u kojem žive), sprečava ih da se sjete kako se sve neprestano vrti u krug. Prije svega, u svakom vremenu i na svakom prostoru odvija se borba između dobra i zla, a svako od nas prolazi kroz poteškoće i sretne trenutke. U tom vihoru smjenjivanja dobrog i lošeg, jedino što je sigurno je da vrijeme prolazi i da nas ono uzima – odnosi i ponovo donosi. Tako ružičasti mjesec može biti metafora za ono što je neizbježno i za ono što je u potpunosti izvan naše kontrole. Kako kaže Drake u svojoj pjesmi Ružičasti mjesec dolazi, a niko od vas nije tako visoko – ružičasti mjesec stići će vas sve, sve nas čeka isto – smrt i lična apokalipsa. I koliko god smrt bila strašna i omražena, saznanje da svi ćemo skončati isto, izaziva osjećaj slobode i nemanja briga – jer čemu opiranje onome što je neizbježno?

Iako mjesec svijetli u noći (ili smrti), ružičasti (ili krvavi) mjesec pojavljuje se u aprilu, godišnjem dobu u kojem novi život niče i buja probijajući se kroz mraz i led. Razdoblje je to buđenja i obnove; reinkarnacije. I taman kad se učinilo da je život zaustavljen i zamro, on se nastavi ne osvrćući se za onim što je bilo. Tako je i s čovjekom: i ako umiremo, mi smo najprije živjeli – a to nam se ne može osporiti ili oduzeti; to ostaje za vječnost. U predstavi nema sretnog kraja i likovi ostaju zaglavljeni u svojim iluzijama. Sretnog kraja nema ni u stvarnosti – Drake se, kako pokazuju medicinski izvještaji, predozirao prepisanim mu antidepresivima dvije godine nakon nastanka Ružičastog mjeseca. Dok živimo svoje laži ili biramo radije smrt, godišnja doba se smjenjuju a ružičasti mjesec bljesne i pojavljuje se na nebu. Sve prolazi i sve se ponavlja. Zajedno s nama samima.

Foto: The Daily Express.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist