(Ne)vidljivi svijet nacionalnih manjina


Još od davnih vremena, ljudi različitog porijekla, boje kože, etničke pripadnosti i vjerskih uvjerenja dolazili su u dodir jedni s drugima. Ti susreti mogli su imati pozitivne ishode poput razmjene dobara, iskustva i znanja. No, ponekad su razlike koje su postojale između dvije grupe ljudi bile nepremostive, zbog čega je dolazilo do sukoba, zaziranja i stvaranja negativnih stereotipa. U očima jednih, tu suprotstavljenu stranu činili su „drugi“ – linija između njih bila je jasno iscrtana.

Postojanje „drugih“ neophodno je kako bismo definirali granice vlastitog identiteta. U izgradnji osjećaja pripadnosti određenoj grupi ljudi, fokus se stavlja na razlike koje postoje između ljudi. Recimo, na taj način se mogu razdvojiti bijeli od crnih. I tu nema ničeg lošeg, jer razlike, koje su stvarne i postoje, pokazuju svu raznovrsnost ljudske vrste i ljudskog iskustva. Problem nastaje onda kad se specifičnosti jedne grupe predstavljaju kao jedine poželjne i prihvatljive. U tom slučaju, raznolikost se počinje koristiti kao opravdanje za ugnjetavanje, omalovažavanje i sistematično gonjenje jedne grupe ljudi.

Homogenizirana društva u kojima su svi isti, rijetkost su. Čak i ako ne primjećujemo ili ne želimo primijetiti one koji su drugačiji od nas, oni su ipak tu. Posebno su u tom smislu nevidljive nacionalne manjine. Čini se kako su u Bosni i Hercegovini nacionalne većine zaslijepljene borbom za vlast i mržnjom koju osjećaju jedni prema drugima, i kako se nacionalnih manjina sjete pred izbore ili svaki put kad osjete potrebu ismijati slabijeg i malobrojnijeg od sebe. „Ko je jači, taj tlači“, rekao bi naš narod – i nastavio po starom.

U takvom okruženju, pripadnici nacionalnih manjina mogu se osjetiti ugroženo ili izolovano. Iako su legitimni dio društva koje čine šarolikim i bogatijim, ponekad su primorani prilagođavati se do te mjere da mogu drastično izmijeniti ili izgubiti ono što čini njihov identitet – jezik, običaje i tradiciju, vjerske obrede, ples i muziku, način oblačenja i tradicionalnu kuhinju, itd. A ako se to desi, onda se postavlja pitanje ko su oni zapravo. Ta borba za ponovni pronalazak sebe i pravo da budu što jesu teška je i nikad ne prestaje.

Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina donesen je 2003. godine, a njime se osigurava poštivanje prava na zaštitu kulturnih, religijskih, obrazovnih, društvenih i političkih sloboda i identiteta nacionalnih manjina. Želeći saznati više o načinu i mjeri u kojoj su nacionalne manjine uključene i vidljive u našem društvu (i koliko se spomenuti Zakon sprovodi u praksi), kontaktirali smo Refika Crnovića, predsjednika Udruženja nacionalnih manjina iz Zenice.

Odmah na početku razgovora, Crnović objašnjava: „Zvanični statistički podaci o broju pripadnika nacionalnih manjina u BiH ne odražavaju i njihov realan broj. Recimo, zbog straha od stigmatizacije, veliki broj Roma izjašnjavaju se kao Bošnjaci (u Federaciji Bosne i Hercegovine) ili kao Srbi (u Republici Srpskoj). Prema procjenama nevladinog sektora, u Zenici trenutno živi oko 5000 pripadnika romske populacije. Pored njih, najbrojnije nacionalne manjine u Zenici čine Slovenci, Crnogorci, Albanci i Jevreji“.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je bilo sedamnaest nacionalnih manjina koje su kasnije uvrštene u Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina (2003.)

S obzirom na važnost jezika u određivanju identiteta, zanimalo nas je da li nacionalne manjine u Zenici imaju priliku učiti svoj jezik u školama ili drugim obrazovnim i kulturnim institucijama. Crnović objašnjava: „Trenutno nijedna nacionalna manjina nema priliku učiti svoj jezik u školi. U ovom slučaju, nadležno kantonalno ministarstvo obrazovanja dužno je osigurati sredstva za izučavanje jezika, što se dosad nikad nije desilo. Prema našem mišljenju, sami pripadnici romske nacionalne manjine (kao najbrojnije manjine) su krivi, jer nikad nisu ni zahtijevali da njihova djeca izučavaju svoj jezik. Tako je zasad, prema mojim saznanjima, jedini primjer podučavanja izvornog jezika nacionalne manjine zabilježen u Gradišci, u Republici Srpskoj“.

Uz to dodaje: „Morate znati da to nije jednostavan projekat – treba napraviti plan i program, izdati udžbenik, pronaći kvalifikovano osoblje. Svakako, moglo bi se više predavati o kulturi i tradiciji romskog naroda, a time bi se mogli baviti nastavnici bilo kojeg usmjerenja (npr. nastavnici likovne i muzičke kulture, historije, i sl.)“.

Potom nas je zanimalo koliko su nacionalne manjine vidljive u javnom prostoru i medijima, a Crnović kaže: „Prema Zakonu o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina, javni RTV servisi u BiH bili bi dužni najmanje jednom nedjeljno osigurati posebnu informativnu emisiju na njihovom jeziku. I lokalne televizijske stanice trebale bi predvidjeti ovakve emisije, a entiteti i kantoni bi svojim propisima trebali utvrditi detaljnije uslove, odnosno smjernice za kreiranje ovakvog sadržaja, što nikad nisu uradili“.

U Zenici su sva dešavanja u romskoj zajednici, poput projekata Udruženja (u kojima su jedini aktivni članovi pripadnici romske zajednice) i obilježavanja važnih praznika, dobro popraćena. Osim toga, 2019. godine je, iako uz brojne prepreke, realiziran i projekat izdavanja novina u kojima je 30% sadržaja bilo pisano na romskom jeziku. Ipak, ostale nacionalne manjine nisu dovoljno vidljive i glasne, zbog čega se o njima vjerovatno ne izvještava u jednakoj mjeri. Kako Crnović zaključuje: „Koliko ste glasni, toliko se čuje o vama“.

Široj javnosti je dobro poznat slučaj Sejdić i Finci protiv BiH, u kojem su Dervo Sejdić (kao pripadnik romske populacije) i Jakob Finci (kao pripadnik jevrejske zajednice) dobili presudu protiv BiH na Europskom sudu za ljudska prava. Tim rješenjem je određeno da treba mijenjati Ustav BiH i Izborni zakon koji kažu da se samo predstavnici tri konstitutivna naroda mogu kandidovati za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine. Više od deset godina od presude, stvari su ostale nepromijenjene na državnom nivou.

O političkom statusu pripadnika nacionalnih manjina u našoj lokalnoj zajednici, Crnović kaže: „Izborni zakon BiH prepoznaje mogućnost da zakonom određene nacionalne manjine imaju svog predstavnika na lokalnim izborima. Moguće je to samo u onim sredinama u kojima broj pripadnika nacionalnih manjina iznosi 3% od ukupnog broj stanovnika. Tako je u zeničkom Gradskom vijeću posljednjih petnaest godina nezavisni vijećnik, koji je predstavljao sve nacionalne manjine, bio pripadnik romskog naroda (jer su Romi najbrojnija manjina). Ipak, u praksi taj vijećnik služi velikim strankama, i rijetko se bavi pitanjima koja su važna za nacionalne manjine.

Iz svega navedenog se može zaključiti kako je potrebno osvijestiti bh. stanovništvo o prisutnosti i potrebama nacionalnih manjina, te se pobrinuti da se zakonom predviđene odredbe zaista i sprovode u stvarnosti. Zbog toga što baštine različite jezike i drugačije običaje – a žive tik pored nas, pripadnici nacionalnih manjina mogu nas učiti o ljepoti i bogatstvu različitosti, o toleranciji, o funkcionalnom suživotu. Mogu nam otkriti nove svjetove.

FOTO: International Committee of the Red Cross, Iranian Canadian Congress, Klix.ba, Phralipen, Zenicainfo.ba, Pogled.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist