Ničega previše


Biti na prelazu između dvadeset druge i dvadeset treće godine života je pravo zeznuta stvar. Naučio si kao nešto, zreo si, znaš se nositi s pokvarenim ljudima, znaš se braniti, zauzeti stav bez suvišne galame i bez uvlačenja objektivnog u iste.

Biti na prelazu između dvadeset druge i dvadeset treće godine je pravo zafrkana stvar. Nemaš pojma o životu, ne znaš ni po kojoj osnovi se kreću cijene stanova. Ne znaš sa sigurnošću ko je pokvaren, ko je divan, ko ima fejk dušu, ko ima fejk tijelo, ko ima mali mozak, a ko ima veliki ego.

Sve kao znaš, a ništa ne znaš. Imaš mudrost neku, pa je nemaš.

Naučila sam da mali krug ljudi može biti i jest tvoj prijatelj. Jako mali krug ljudi, od kojih većinu čini porodica. Teško je i članak napisati kad znaš da će tvoje mišljenje pročitati hiljadu i više ljudi, koji se mogu složiti s tobom ili ne. Naučila sam i da ne postoji ispravno mišljenje i da su mišljenja precijenjena, i da svako živi svoj život u svojoj glavi i gleda svijet svojim očima, jer mu percepcija ima drugačiju boju i oblik.

Naučila sam i da mi ne smeta kad se neko ne slaže sa mojim mišljenjem. To je u redu. Naučila sam i da je divno čuti tuđe mišljenje, jer je to dokaz da Bog stvara divne ljude. Naučila sam da je svako mišljenje, koje misli zlo nekom drugom, ružno i da ga treba zaobići.

Naučila sam čak i da je znanje jedina stvar koja će te spasiti u životu, pored Boga naravno. Znanje je jedini stub na koji se može osloniti, a on se neće poljuljati (pored Boga). Voljela bih da se više ljudi oslanja na taj stub. Ali, većina se oslanja na predrasude koje se ne mogu eliminisati iz svijesti ili podsvijesti (ne znam tačno gdje su one) čovjeka. Ali koje se mogu i trebaju blago ignorisati.

Naučila sam i da je intuicija jedini glas iznutra koji želim da slušam. Intuicija i savjest. One mi govore iz dubine moje duše da li je nešto dobro, i zašto je dobro ili nije. Hiljadu stvari mi je donijela intuicija, hiljadu stvari naslutila, hiljadu stvari zabranila, hiljadu stvari mi nagovijestila kao moje. I bile su. A savjest mi je sačuvala sve te stvari. Intuicija u prevodu sa perzijskog jezika znači “unutarnje znanje od Boga”.

Naučila sam da bi psihologija trebala da otkrije da je svijet pun egoista koji vole samo sebe i cijene samo sebe, i gledaju samo kroz sebe sve ljude na svijetu. Ne volim takve ljude. Volim ljude koji zadiru u duše i tu ostave trag. Volim ljude koji ostavljaju takav trag, kojih se samo sjećaš onako iz čista mira. Malo je takvih.

Naučila sam da sistem u Bosni i Hercegovini ubija. Postojali su načini mučenja zatvorenika (u Berlinu u STASI zatvoru), kada zatvorenika stave u potpuno ispražnjenu sobu bez prozora, i puste kapljicu da kaplje danima. Kapljica u početku ne smeta, ne obazireš se. Što si duže unutra, sve te više ubija, sve te više nervira i vuče na ludost. Na kraju se pobuniš. Ali džaba ti sve, jer si zatvorenik. Kapljica stvori rupu u glavi čovjeka. To radi sistem u Bosni i Hercegovini. Ubija i stvara rupe u glavi.

Naučila sam i da jezik i nauka o jeziku koji studiram imaju itekako veze sa svakodnevnim životom. Znanje nije samo po sebi svrha, znanje dobije svrhu tek kad se primijeni. Nauka ima veze sa životom samo ako je ja takvom naučim. Volim učenje i nikad mi neće biti mrsko učiti. Ali stvari koje se dešavaju u odgojno-obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini nisu nimalo prijatne. Mjesta, gdje bi znanje trebalo da dobije svrhu, puna su politike i mržnje. Politika sve pokreće. I sve zaustavlja. U Bosni i Hercegovini je to tako.

Shvatila sam i da odijelo čini čovjeka. Obučena u crvenu jaknu i bez imalo šminke, kao dijete sam došla u jednu odgojno-obrazovnu instituciju. Imam dvadeset i dvije godine, završavam fakultet, i planiram se izgraditi dalje. Došla sam ispred te ustanove dvadeset minuta ranije, nakon čega su mi rekli da mogu da uđem jer su svi drugi došli ranije. Portir mi je rekao: „Je l’ ti mene zezaš? Jesam te pit’o ima l’ ko uć’ ranije i ti si rekla da ne trebaš još?”, a kad sam se vraćala, kaže: “Šta se ********* sa mnom?!“. Da sam kojim slučajem Monika Beluči, koja je sa crvenim karminom i dekolteom i štiklama i u bundi od nerca ušla u istu instituciju i pitala da uđem jer su mi kolege već unutra, vjerovatno bih bila zgledana, prema meni bi se lijepo ophodio i ne bi mi ništa loše rekao. Jer bi hranio svoje oči ženskim izgledom. Odijelo čini čovjeka u današnjem vaktu, htjeli mi to ili ne. Sramotno. Grozno. Ovo je samo jedna od hiljadu situacija koje sam doživjela u ovim kvazi odgojno-obrazovnim insitutucijama, a koje bi trebale da budu najbolje ustanove na svijetu. Ostalih situacija se grozim i gade mi se. Vrana se uvijek pored vrane smjesti.

I, kao što rekoh, imam mudrost i imam znanje, ali još uvijek ne znam kako odgovoriti na neke nepravde.

Želim da kažem da mi je svaki čovjek, koji ostane površan cijeli svoj život, a ima priliku obrazovati se i biti lijepog ponašanja – glup, u svakom smislu te riječi. Ljudi koji zovu druge ljude „cukicama“ su gnjusni. I oni koji misle da su neki ljudi višak su zavidni ljudi.

Vjerujem u reciprocitet. Vjerujem da Bog vrati jednako onoliko koliko neko da. Ukoliko budeš dao kilu zla nekom, isto će ti doći – k’o jojo. Ako budeš dao nerazumijevanje, doće ti. Vratiće se. Ako budeš dao ljubav, doće.

Imati ljude, koji plijene pažnjom i koje zanima stanje tvoje duše, je luksuz. Hvala Bogu na njima.

Tekst je napisan na osnovu par glupih dana na fakultetu, i života općenito.

Oznake članka:

Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist