Ravna ploča


U utorak, 16. februara, održana je prva ovogodišnja izvedba višestruko nagrađivane pozorišne predstave Ravna ploča. Nastala prema tekstu bh. dramskog pisca Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, ova predstava oslikava jedan izolirani i (naizgled) daleki svijet ispunjen tugom, osvetom i mrakom.

Na samom početku predstave, poput najave neizbježne tragedije, na središtu pozornice sjedi jedna žena. Njene oči su prekrivene povezom i tijelo joj je zgrčeno, dok tri čudovišna stvorenja, kojima se ne vidi lice, izvode prijeteći ples. Te spodobe kreću se u svom ritmu, uporne i nepopustljive. Žena prekriva uši, i pokušava da se brani od nečega što samo ona može da prepozna u njima. 

A onda, gledatelji zaviruju u jednu trošnu kućicu, udaljenu od svih i svega, u kojoj žive majka Delfa i njen slijepi sin Gabro. Nekad je Delfa bila čuvena proročica koja je znala sve o ljekovitim biljkama i njihovoj moći. Maštala je nekoć o ljubavi i čovjeku s kojim će moći izgraditi život. Od čuvenja i snova, ostali su joj još samo sobica, sin slijepac, i tri nemilosrdna demona. Ona žena s početka predstave, koja se savija i bespomoćno skriva od onoga što nosi u sebi, je Delfa.

Delfin sin Gabro je dobar i poslušan mladić – on svojoj majci pomaže koliko mu to njegovo sljepilo dozvoljava. Osluškujući i brojeći korake, Gabro kuha, čisti, plete, i sluti da su taj njihov maleni svijet obavile tamne sile. On o vanjskom svijetu zna samo ono što mu je o njemu rekla njegova majka. A govorila mu je najčešće o zlu koje napolju vreba i o ljudima pokvarenim i surovim. Ubjeđivala ga je kako izvan njihovih zidina nema ničeg posebnog što treba da se vidi – sve je jedna ravna ploča, i sve je svugdje i uvijek isto.

Pred gledateljima se uskoro raspliće i otkriva jedna strašna tajna: Delfa je proživjela tešku traumu. Jednom zauvijek izmijenjena i povrijeđena do najcrnjih dubina svog bića, ona je odlučila da će svog sina skriti od cijelog svijeta. Bijesna i ljuta na ljude i taj svijet, odlučila je srušiti sve mostove koji su je povezivali s njima. Ali, jedno je zaboravila – ona je u taj ponor sa sobom povukla i svog sina. Zbog njene tragedije i poniženja, patio je i kažnjen bio i njen sin. A toliko ga je voljela.

Zbog naivnosti s kojom Gabro prihvata sve što mu majka kaže, i zbog gotovo ludačke Delfine predanosti s kojom je otuđila druge od njih dvoje, u gledatelju se javljaju težina i gorčina. Možda baš najviše zbog toga što smo svi jednom ili poslušno prihvatali što nam se davalo ili odlučno odbijali ono što je postalo dio nas. Kad se ugase svjetla na pozornici, u glavi kao da se upale hiljade lampica i pojavi bezbroj pitanja. Koliko puta i na koje sve načine su nas roditelji upropastili štiteći nas ili nas gušeći svojom ljubavi? Koliko je od onoga što znamo naše lično shvatanje i osjećanje, a ne nečije tuđe i nametnuto? Koliko smo granica iscrtali i u kojoj mjeri svoja srca zatvorili jer smo bili povrijeđeni? Koliko je demona prošlosti u nama koje ne želimo pogledati, a zbog čijeg smo upornog plesa i iz želje za osvetom spalili sve oko sebe?

Ravna ploča je predstava koja nas podsjeća na to da, često, možemo da se zaboravimo i da, povrijeđeni od jednoga, mi kažnjavamo i svetimo se svima drugima. Pokazuje nam da dobre namjere zaista mogu odvesti do pakla, jer pogrešno mislimo kako možemo znati nekoga (i šta je to što mu treba) bolje i od njega samoga. I ostavlja nam tu važnu odgovornost stalnog preispitivanja sebe, uočavanja i zacjeljivanja svojih rana, i prepoznavanja nepravdi koje drugima činimo onda kad zaigraju naše unutrašnje sjenke.

FOTO: Službena web stranica Bosanskog Narodnog Pozorišta Zenica.                


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist