Pljas


Smatram da je ludost povezati se, vjerovati, sanjati, dijeliti fragmente svoje prošlosti i aspiracija. U toj ludosti nisam nikada bila sama, veliko je olakšanje nekada, ali je i ogroman teret. Nikada nisam terapijom mogla riješiti je, samo mnogim poukama. Koja je to ludost vezati se, toliko da ti duša osjeti svaki trenutak kao neki “PLJAS“.

Ideš na slijepo kao i svjesno. Mada opet gledaš film iako ima kraj, tako i živiš, iako i sam život ima svoj kraj. Tako i volim, iako i ljubav ima svoj kraj. Iskustvo je širok pojam, a suštinski nas čini čovjekom koji živi, a ne pluta u beskraju. Smisao ne tražim, koliko gradim iskustvo koje ima smisla. Preraslo je iz nepoznatog u normalu, a najveće prepreke su dolazile od mojih emocija. Odgovor je ostao na tvrdnjama kao što su “To je život” ili “Život je igra”. Nisam se nikad složila s tim izjavama.

Život nije igra, to je putovanje vozom i svaka stanica na koju izađeš sadrži nešto posve drugačije. Možda naletiš na crnilo, možda na žute nijanse, a možda čak i na miks ljubičasto-crvene boje, pa se stalno pitaš: “Zašto ja?” Iskreno, nema odgovora na to pitanje. Sebi inače kažem: “Pa, desilo se”, i idem dalje; ne želim zaroniti u taj bunar informacija osim ako nisu prijeko tražene. Imaš ožiljke kao i smijeh, a nekad čak i njihovu kombinaciju. Nemam kajanja, moja prošlost je ostavila pouku, a moja budućnost zavisi od sadašnjosti. A ja postojim. I milujem, bez da ricikliram stara sjećanja. Kada shvatiš da jedino ovaj momenat postoji, onda se on i jedini zbiva.

Koliko god promišljaš što si stao na rep onog slatkog psa, nećeš se moći vratiti u taj trenutak. Ali ćeš biti zatvorenik svog uma. Misli su u tvojoj glavi, jedinu publiku koju imaš si ti sam. Zašto im dati tolikog značaja? Ima razlike između sjećanja na ono što je prošlo, i tebe koji si spreman da na osnovu njih ideš prema novom. Time gube svoju korist. Zašto ne iskoristiti to što si jedini koji posmatra te misli? Ti ih čuvaš kao misteriju koja ne mora prijeći u realnost i biti naočigled svih. Kada god se premišljam, pogledam, recimo, kroz prozor, i zagledam se u nebo.

Osjećam se kao mrav udubljen u plavetnilo, i ne mogu da vjerujem. Ostanem zapanjena. Ne mogu se vratiti u prošlost, niti otputovati u budućnost. Ali mogu biti u momentu. On je moj brodić koji plovi prema budućnosti. To je eksplozivan osjećaj – imati mogućnost da živiš. Prije nego što ti tri sata prođu u zatvoru uma, probaj se sabrati. I ipak si čovjek: diši. Ovo traži malo truda, a rezultira tvojim oslobađanjem od okova. Tvoj um, tvoja mogućnost, tvoja kontrola. Ne dozvoli da neko uzme u svoje ruke tu mašineriju.

Crne misli, raspršite se!

Tekst napisala: Belma Kobaš, članica Budi Muško Kluba Zenica

Oznake članka:

Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist