Zulum u učionici


Čitam post, kako sam shvatila, daidže jedne djevojčice, istog imena kao što je moje. Emina se zove. Ona je, parafraziram, bila najbolja u školi iz nekog predmeta, a pored nje su bile još dvije dobre učenice iz istog tog predmeta. Naravno, pravilo je da najbolji predstavljaju školu. A možda i nije. Ulogu zle vještice u ovoj priči igra Eminina nastavnica, koja je, čak i nakon što je napravila test i utvrdila da je Emina ta koja bi trebala biti predstavnik svoje škole na takmičenju, a ne ove dvije druge djevojčice, marionetu okretala svojim prstima i koncima onako kako ona želi. Trećeplasirana djevojčica je kćerka bitne žene (u postu se navodi politički aktivne žene), koju nastavnica forsira da ide dalje, a Eminu, koja je zasluženo bila prva, ne forsira.

Razmišljam baš, Emina ima tako puno u ovoj BiH da ih se prstima ne može nabrojati. Ne bi me čudilo da se sve tri djevojčice zovu Emine. Helem.

Drugoplasirana djevojčica je otpisana iz te igre, u dvoboj i borbu za Eminino pravo da predstavlja svoju školu, zasluženo je ušla i trećeplasirana kćerka neke bitne žene. Čudno mi je bilo kad sam pročitala da je nastavnica rekla Emini i trećeplasiranoj da se međusobno dogovore koja će ići na takmičenje. Još gore je (nastavnici), pretpostavljam, bilo kad je saznala da se Emina ne predaje i da ne da svoje mjesto tek tako. Na kraju je odlučeno, kako piše, da na papirićima napišu imena Emine i druge djevojčice i da se izvlači predstavnik škole.

Mislim da je ovo lutrija. Emina nije izvučena, kako piše tamo.

Zanimljivo. Ambasadori znanja (nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice i ostala pametna raja – izuzeci su uvijek tu, naravno), a da se tako ponašaju!

Osuđujem u svakom postupku ovaj čin. Svjedok sam mnogih scena, mnogih dešavanja, mnogih suza koje su prolivene zbog nastavnika i nastavnica, a koji svoje frustracije ispoljavaju na onima ispod sebe. I ne samo suze djeteta, nego i suze roditelja, pogotovo mama. Poznajem mame, koje prije roditeljskog sastanka piju apaurine kako bi smirile nerve i, kako kažu, da izdrže napadaje učitelja/ice na njih – mame djece koju ti prosvjetni radnici uče, jer im kući ne objašnjavaju neke zadatke. Bila sam svjedok sceni kad se učitelj/ica tako glasno svađao/la sa roditeljem, da sam jedva čekala izaći iz kabineta i napiti se vode, jer mi je bilo muka od te galame.

U ustanovama, u kojima sam se školovala, sam dobivala komentare od strane prosvjetnih radnika (čuj, „prosvjetnih“… mislim da je prikladnije reći tamnih radnika, jer neki nikakvo prosvjetiteljstvo donijeli nisu) poput „Zašto me nisi pozdravila u busu?“ do „Ako si u nevladi, onda kradeš“, a bilo je čak i pogrdnih naziva poput „Glupačo!“, koje u normalnom i u bilo kojem drugom svijetu nisu dozvoljene. A ovdje su dozvoljene.

Neki dan shvatih da se nekim profesorima/icama treba zadaća slati na pregled, samo ako su raspoloženi. Ako nisu, naje*o si – da prostite. Željela sam reći da si baš nagrabusio.

Eminina mama, iz priče iznad, kako pročitah iz posta na Facebooku, nije smjela ništa govoriti, tj. reagovati, jer se bojala osvete nastavnice nad njenim vlastitim djetetom. Što razumijem… Ne smijem osuditi, jer me strah. Ali razumijem, jer poznajem slične situacije.

Želim da kažem da sve počinje u školi. Bilo koja karijera počinje u školi. Škola je divno mjesto, koju su pokvarili neki učitelji/ice, nastavnici/ice, profesori/ice i neke vlade, koje misle da znaju bolje. Žao mi je, jer nam je gibet uvijek bitniji od znanja, jer nam je škola zatvor (tako su nam je prikazali), jer smo ograničeni na četiri zida učionica i naše misli su tu zatrpane, i jer nam je, umjesto knjige i kritičkog razmišljanja bitniji položaj i ime na vrhu neke liste, koje će biti zaboravljeno nakon cirka deset dana.

Žao mi je što ste, dragi svi, zaustavili rat s puškama 95. godine, ali ste se sad okomili na djecu i na mlade. Zato vam i idu idu iz države, kako sam čula, baš kao i tada. Bježe.

Studiram njemački jezik i sigurno je da nikad više posla nisam imala sa instrukcijama, kursevima i podučavanjima jezika, i najbolje mogu reći da nije normalno i da je žalosno kakve ljude ova država gubi.  

Emini, koju ne poznajem, želim puno uspjeha u životu. Želim da izroni iz bare koju su natopile budale, a u kojoj se niko ne može, sigurna sam, utušiti. Ali mokre nogavice smetaju. Drago mi je jer se zove Emina.

Pohasili se neki prosvjetni radnici (kvazi prosvjetitelji) pa misle da imaju sudbine drugih u svojim rukama. Škole postaju škole odabranih, firme postaju firme odabranih, organizacije postaju organizacije odabranih. Ne vodi ovo nigdje.

Za mojih sedamnaest godina školovanja imam samo da kažem…

Puna mi vas je kapa!


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist