Jednom sam mislio plakati.
Stvarno sam mislio.
Bila burna noć,
primio sam vijesti.
Moja sudbina je umrla,
izgubila borbu sa rakom.
Prije nego što sam počeo,
pogledao sam druge,
svi su plakali
pomislio sam,
mora neko ostati priseban
plakaću drugi put, ima vremena.
Drugi put sam mislio plakati.
Stvarno sam mislio.
Prošlo je par mjeseci,
nakon par pokušaja odlaska
tamo gdje me usnuli spavači čekaju.
Pogledao sam u svoju mamu i oca
i njihovu borbu.
Najgora je bila tišina.
Pomislio sam,
kad oni ne plaču,
kako ću ja,
kao da je meni
njihova muka veća nego njima.
Treći put sam plakao.
Došlo je vrijeme i moja
dugoročna bitka protiv suza.
Pogledao sam patnju osobe
koju volim.
Kao da sam na par sekundi
shvatio i razumio
u potpunosti kroz šta prolazi.
To me porazilo.
Suze su krenule niz moje obraze,
kao ptice selice odlazeći na jug.
Dopustio sam im da naprave
svoju migraciju.
Ne osjećam se poraženo.
Osjećam se jače.
Došlo je vrijeme da se plače!
Autor: Emir Skopljak
