Svi moji poroci i slabosti, ujedinite se!


– Pomjerite se prema lijevo. Još samo mrvicu ulijevo. Tako! Dobro; tu su, dakle, izbjegavanje stvarnosti opijanjem, nemogućnost izgovaranja jednog jasnog i odrješitog ‘Ne!’, ljenčarenje i ostavljanje svih obaveza za zadnji čas, neprihvatanje vrlina i opsesivna posvećenost manama, kompleksi i nesigurnosti naspram mog tijela i uma i duše, uporno strahovanje i sumnjanje, nestrpljivost, osjećanje a otežano iskazivanje emocija. Nedostaje još samo…

– Tu sam, izvinjavam se što kasnim!

– Kašnjenje, konačno si stiglo! Molim te, stani pored osjećanja a otežanog iskazivanja emocija.

– Odmah! Izvinjavam se još jednom – pokunjeno se oglasi kašnjenje.

– Sad kad ste zauzeli svoja mjesta, vrijeme je da vam objasnim zašto sam vas uopće pozvala. Kao što možete primijetiti, neki od vas danas nisu tu. Trovanje nikotinom nas je, naprimjer, zauvijek napustilo. Briga o tuđim mišljenjima također.

– Njih si protjerala i zapečatila im sudbinu. A što nisi zvala ljubomoru? Ili zavist? Ili inat? – zajedljivo upita neprihvatanje vrlina.

– Uvijek tako dobro primijetiš moje propuste. Ali, ovaj nije slučajan – s tim zvijerima ću da se obračunam poslije. Danas bih da pogledam u vas, dragi moji manje lijepi dijelovi mene.

– Otkud sad to? Zašto se samo ne napraviš da nismo tu, kao i uvijek dosad? Neugodno mi je osjećati tvoj mirni pogled na sebi – reče uporno strahovanje.

– Zbog čega ti je neugodno? Ta dobro me znaš! Dobro znaš kako mi srce brže kuca, kako mi dlanovima struje trnci i kako mi zuji u ušima dok mi govoriš da ne mogu, i da ne smijem, i da ne bih trebala. Ne pravi se naivnim!

– Što se praviš važna? Da to nisi možda kao slučajno počela voljeti sebe? – sarkastičnom upadicom se oglasi sumnja.

– Ne sad, sumnjo. Uvijek mi oduzmeš tako puno vremena dok me držiš nepomičnom i zabrinutom. Ne daš mi ni spavati, ni jesti. Ne daš mi živjeti dok mi nabrajaš šta sve može krenuti po zlu.

– Pa dobro, hoćeš li nam već jednom objasniti zašto stojimo ovdje?! – promrsi ljutito nestrpljivost.

– Znate, svi vi u meni ste budili nemani poput krivnje ili osjećaja bezvrijednosti. Nešto zbog toga što su me tako učili, nešto zbog toga što su drugi od mene stalno očekivali, a nešto zbog toga što ste me činili nesavršenom – i tako, kako mi se činilo, nedovoljnom. Proklinjala sam vas svaki put kad biste me nadvladali.

– Bježala si ti prema meni svaki taj put, to hoćeš da kažeš – pobjedonosno reče izbjegavanje stvarnosti opijanjem.

– U pravu si. Danima, mjesecima, godinama. Taj otrov koji bih ispila, kao kažnjavajući samu sebe, činio me samo nesretnijom. Postajala sam kiselkasta, teška, gorka. Bježala sam tebi, a nikad nisam zaboravljala sasvim – odgovori mu odlučno Ivona.

-Hoću da vam svima kažem da se u meni desila neka promjena. Nije naprasna, nije se desila odjednom. Sjećate se kako sam vas znala utišati i priprijetiti vam prstom ovih zadnjih mjeseci? Niste sasvim nestali, postojali ste uporedo s mojim osmijehom, znatiželjom, zaigranosti. I to mi se tako svidjelo! Ta snaga koju bih osjetila kad bih nastavila pokušavati i radosno učiti o životu, iako ste mi šaputali svakojake gadosti, grizli me i grebali svojim kandžama iznutra. Kako je bilo lijepo konačno shvatiti da mi ne možete ništa!

– O, itekako možemo! Ko si ti da tako govoriš, gnjido jedna!? – bijesno povikaše kompleksi.

– Ja sam ti svjetlost. Dobrota. Zdravlje. Ljepota. Pamet. Duhovitost. Elegancija.

– Kako te samo nije stid tvoje umišljenosti! Ko visoko leti, taj nisko pada – nemoćno zaurla uporno strahovanje.

– Zar je visoko letjeti u sebe pogledati i prepoznati i ono lijepo? Nisam ja satkana samo od vas, ima u meni još mnogo toga. Zašto bih se bojala lijepoga i čuvala ga škrto samo za sebe? Više neću da se stidim sebe ili strahujem od svega onoga što mogu, i nije mi žao! Čujete li me?

– Ne, to je neprihvatljivo! Ne… – progovori nesigurnim glasom nemogućnost izgovaranja jednog jasnog i odrješitog ‘Ne!’      

 – Pa ti govoriš! Samo kad se meni obraćaš, zar ne? Pred drugima, a želeći da im udovoljim, na tebe i zaboravim. Vrijeme je da i prema sebi budem tako dobra i poslušna.

– Skupite se, sad ćemo da se uslikamo. Stat ću ovdje ispred svih vas, jer ne želim da zaboravim da ste tu. I jer želim da se stalno sjećam da ste jaki i glasni samo onoliko koliko vam ja to dopustim. A sad – osmijeh!

FOTO: Amazon.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist