O Srđanu, Josipu i Refiku trebalo bi se pisati svaki dan


“U ratu ideja, pogiba narod.” (Stanislaw Jerzy Lec)

Ova rečenica možda najbolje opisuje i definira ko su prave žrtve rata. Žrtve rata su mahom ljudi kojima je rat prekinuo odrastanje, planove za budućnost i jednostavnost svakodnevnog „dosadnog“ života. To su ljudi, obični ljudi, koji su živote izgubili zarad izopačenih ideologija. Međutim, status žrtve u ratu ne dobija se samo ukoliko smrtno stradate – žrtve razorenih sistema su i svi oni koji prežive pakao rata i nadžive svoje prijatelje, braću i komšije.

Status žrtve u ratu ne garantira i status heroja, međutim, heroj rata je u velikom broju slučajeva i žrtva. Kada kažem „heroj rata“, ne mislim nužno na generale, vojskovođe i ostale činovnike. Mislim na obične građane, one koji su prkosno pogledali Zlu u oči te nam svjesno pokazali da je ljudskost i u najneljudskijim situacijama ništa više do stvar izbora.

Nažalost ili nasreću (zaista nisam siguran koja od ove dvije riječi bi bila prikladnija), takvih heroja je mnogo. O njima i njihovim djelima nesebične građanske hrabrosti ne govori se ni približno dovoljno. Zato bih volio da ovaj tekst posluži kao svojevrsni hommage svima onima koji su izabrali biti ljudi.

Rade i Mira Aleksić su 6. maja 1966. vjerovatno bili jedni od najsretnijih ljudi u Trebinju. Naime, na taj dan dobili su sina Srđana. Vjerujem da im je, kao i svim roditeljima, želja bila da svom sinu obezbijede najbolji mogući život, te da ga „izvedu na pravi put“. Kasnije će se pokazati da su uspjeli barem u jednoj od ove dvije stvari. Srđan je zaista u vrijeme svoje smrti bio na putu čovječnosti i pravičnosti. Aleksić je bio pionirska plivačka nada Jugoslavije, a i amaterski se bavio glumom za šta je više puta nagrađivan. Činilo se da Srđana zaista očekuje svijetla i perspektivna budućnost, no iza ćoška ga je dočekao rat a život je poprimio tamniju, sivu boju.

Kada se 21. januara 1993. probudio, Srđan vjerovatno nije ni slutio da mu je od života preostao tek koji posuđeni sat. Tog dana skupina vojnika Vojske Republike Srpske vršila je legitimaciju osoba na trebinjskom trgu. Uvidjevši da je među legitimisanim i jedan musliman, Alen Glavović, počelo je bjesomučno premlaćivanje i mučenje mladića. Srđan je tom prilikom priskočio u pomoć Alenu, suprotstavljajući se pritom četvorici vojnika koji su ga mučili. Vojnici su odlučili da „nagrade“ Srđanov plemeniti čin tako što su umjesto Alena počeli tući svog sunarodnjaka Srđana. Nakon opetovanog udaranja kundakom puške po glavi Srđan Aleksić gubi svijest, a kasnije tog dana je i preminuo zbog posljedica ozljeda. Alen Glavović smatra da je preživio jedino zahvaljujući Srđanovom humanom činu. Svake godine posjećuje Srđanov grob i Srđanovog oca koji je nastavio živjeti u Trebinju.

Srđan je posthumno odlikovan Poveljom Helsinškog odbora za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu jedna ulica nosi njegovo ime, u Novom Sadu je prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici nazvan po Srđanu, a u Podgorici, pored Spomen-parka žrtvama ratova na prostorima bivše Jugoslavije, postoji ulica koja nosi Srđanovo ime. Mladi tim ljudi iz Brčkogtakođer je 2019. godine pokrenuo inicijativu po kojoj bi most u gradu trebao nositi Srđanovo ime. O Srđanu je snimljen film Krugovi, a snimljen je i dokumentarni film Srđo koji je 2007. godine emitovan na Radio-televiziji Srbije.

Svaki grad u svakoj zemlji trebao bi imati barem spomen ploču u čast Srđana i ljudi sličnih njemu.

Jedan od velikih mirovnih aktivista, čiji aktivizam ga je na koncu stajao života, jeste i tadašnji načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, Josip Rajl Kir. Naime, Josip je na sjednici Skupštine u Osijeku 1991. godine otvoreno izjavio: „Dok sam ja na čelu Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“

Nekoliko sedmica nakon te izjave, Josip je ubijen u blizini Osijeka (1. jula 1991. godine). Ubijen je iz zasjede, a na suđenju je za njegovo ubistvo osuđen hrvatski policajac Antun Gudelj. Osuđen je na dvadeset godina zatvora. Josipa Rajla Kira je posthumno odlikovala organizacija Gariwo koja se bavi promoviranjem građanske hrabrosti.

Otprilike godinu dana kasnije i nekih dvjestotinjak kilometara južnije, Refik Višća je žrtvovao svoj život kako bi spasio živote dvanaest srpskih zarobljenika. Kada su zarobljeni Srbi dovedeni u tehničku školu u Zavidovićima, Višća se žestoko protivio ideji o smaknuću zarobljenika. Kako nije uspio urazumiti svoje suborce, Višća je stao ispred kalašnjikova svojih suboraca nakon čega je primio rafal umjesto zarobljenika. Prema pisanju Al-Jazeere iz 2018. godine, Refik Višća i dalje nema ni ulicu niti trg sa svojim imenom, pa čak ni u Zavidovićima.

Ovo su samo neki od primjera građanske hrabrosti u posljednjem ratu koji je imao devastirajuće posljedice na ovim prostorima. O Srđanu, Josipu, Refiku i njima sličnima trebalo bi se pisati svaki dan. Njihove žrtve ne bi smjele biti uzaludne, a njihovo ime nikako ne smije pasti u zaborav. Organizacija Gariwo se upravo trudi baciti svjetlo na priče poput ovih. Njen osnivač je Gabriele Nisim, a kako kažu, njihov glavni cilj je edukacija mladih na Balkanu o građanskoj hrabrosti kako bi se oduprijeli etničkim, vjerskim, političkim, rasnim, spolnim, seksualnim i svim drugim predrasudama, kao i netrpeljivosti, korupciji, zastrašivanju, nasilničkom ponašanju i zlostavljanju.

Osnivačica i direktorica organizacije Gariwo (tačnije njenog ogranka za Balkan) jeste unuka Josipa Broza, dr. Svetlana Broz, kardiologinja i aktivistkinja.  Svetlana Broz autorica je knjige Dobri ljudi u vremenu zla. Do sada je imala preko 700 predavanja, 2000 intervjua, te je izvela više od 50 seminara o građanskoj hrabrosti. Ljudi poput Svetlane Broz su upravo oni koji  prepričavaju ljudsku stranu rata, koji čuvaju Srđana, Josipa, Refike i sve njima slične od zaborava. Njihove akcije, njihov glas i njihova hrabrost nikada ne smiju biti zaboravljeni, i trebaju nam služiti kao podsjetnik da, ukoliko smo u situaciji da biramo između onoga što je lako i onoga što je ispravno, uvijek trebamo izabrati ono što je ispravno ma koliko teži i trnovitiji taj put bio.

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Autor teksta: Kenan Beganović


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist