Reintegracija i resocijalizacija ovisnika u društvo

Prvi korak ka liječenju i poboljšanju je uvijek bio priznati da postoji problem. Izliječenje je moguće tek kada postanemo svjesni da ono što činimo ne utječe više samo na nas već i na naše bližnje, pa kasnije i na društvo. Međutim, kada se uzme sve u obzir, koliko je zapravo moguće da dođe do stopostotnog oporavka u kojem život teče umjerenim tempom i sve je kao prije pogoršanja?

Čemu proces rehabilitacije, krizni momenti, fizička i psihička terapija u svrhu bivanja produktivnog člana zajednice kada te ista zajednica na kraju dana izbaci van svih socijalnih krugova? Osim što ti društvo tako u potpunosti okrene leđa i ne smatra te vrijednim pružanja osnovne ljudskosti, ono te i etiketira do kraja života bez obzira koliko si se ustvari promijenio.

No, gdje zapravo počinje taj problem? Da li je problem prvobitno u činjenici da su nam potrebniji bolji rehabilitacioni tretmani za zatvorenike i ovisnike ili je to nešto mnogo dublje i teže za korigovati? Što ako problem leži u nama samima? Mnogo je lakše otpisati nekoga iz života pod izgovorom da je nekada živio “pogrešno”, nego biti oslonac i podrška na putu ka trenutnom boljem životu. Možda smo zaista mi kao društvo ti koji ne mogu da vide dalje od svog nosa, i tu sujetu onda prenose na druge naročito kada se susretnu sa nekim ko je voljan da se promijeni na dobro i stvara korist zajednici.

Biti označen kao stigmatizirana osoba ima značajne učinke na način na koji ljudi misle i osjećaju za sebe, kao i na to kako očekuju da će se drugi odnositi prema njima u njihovom okruženju. Psihološka istraživanja, kakva su sproveli Inzlicht, Tullett i Gutsell, pokazuju da takvi odgovori na stigmu mogu ometati funkcioniranje i dovesti do neprilagođenih ponašanja, lošeg mentalnog zdravlja i poteškoća u sudjelovanju.

Ukoliko je potrebno da se ruše stigme, počnimo onda odmah ovdje.

Stigma utječe na sve nas – gotovo svi su se osjećali stigmatiziranima ili su stigmatizirali druge u nekom trenutku svog života. U studiji koju je proveo Medicinski fakultet Johns Hopkins Bloomberg, šira javnost je vjerovatnije imala negativan stav prema onima koji se bore s ovisnošću o drogama od onih koji se bore sa mentalnim bolestima. Uz to, istraživači su otkrili da ljudi uglavnom ne podržavaju osiguranja, stanovanja i zapošljavanja koja su bila od koristi ljudima koji su ovisni o drogama.

Nažalost, ljudi koji koji su označeni stigmom u vezi s upotrebom droga rjeđe će potražiti liječenje, a to rezultira ekonomskim, socijalnim i medicinskim troškovima. U Sjedinjenim Državama troškovi povezani sa neliječenom ovisnošću (uključujući one koji se odnose na zdravstvenu zaštitu, krivično pravosuđe i gubitak produktivnosti) iznosili su ogromnih 510 milijardi dolara.

Opažena stigma također se može internalizirati. Ovisnici mogu sebe smatrati devijantnima, što može ozbiljno utjecati na njihovo samopouzdanje i samopoštovanje. Historijski gledano, ovisnost o drogama smatrana je nemoralnom ili posljedicom nedostatka samokontrole. Ova gledišta doprinose stigmi i predstavljaju prepreke ljudima koji pristupaju neophodnom liječenju.

Mnogi tvrde da je, s obzirom na to da su droge poput kanabisa i heroina ilegalne, ova stigma neophodna kako bi se iskazalo neodobravanje društva zbog upotrebe droga. Međutim, dok društvo treba postaviti norme ponašanja i ljudi moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke, stigmatizaciju ljudi kod kojih su se razvili problemi s drogom nadilaze to. Takva stigma podrazumijeva da svi ljudi koji imaju probleme s drogom odgovaraju utvrđenim stereotipima (recimo, da je ovisnik zao, lopov, prljav, opasan itd.). Takva dana etiketa veže se za ovisnika doživotno, a time ometa oporavak ovisnika koji društvo želi promovirati.

Stoga, ako su vlada i društvo ozbiljni oko oporavka i takozvane ‘rehabilitacijske revolucije’ i rasta zajednice,  moraju se ozbiljno pozabaviti rješavanjem prepreke stigme u svim njezinim mnogim oblicima.

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

IZVORI:

Inzlicht Michael, Tullett Alexa M, Gutsell Jennifer N., 2012.

“UKDPC » Our Findings.” UK Drug Policy Comission, 2010.

FOTO: Kamil Kalkan