Dok živi znatiželja, živjet će i fotoreporterstvo

Većini nas je poznata stara poslovica koja kaže da „slika vrijedi hiljadu riječi“. Tačnost ove poslovice dokazana je uz pomoć fotoreportera. Fotoreportaža je postupak kazivanja priča korištenjem medija fotografije kao glavnog uređaja za pripovijedanje. Novinar će koristiti olovku i papir ili tastaturu da bi pričao priče, ali fotoreporter će pomoću svoje kamere snimati vizuelni prikaz priče.

“Fotografija je jedan od najvažnijih dijelova novinarstva jer tako snažno dolazi do ljudi. Brže je, visceralnije je od teksta. Fotografija je neposredna.”  Ženeva Overholser

Turbulentna su vremena za fotoreporterstvo. Odjednom proglašen mrtvim, proslavljen kao kreativni poslovni model i istražen u novim oblicima medijskog obrazovanja, mnogi stručnjaci tvrde da je fotoreporterstvo dostiglo kulturološki vrhunac u današnjem vremenu uporednih međunarodnih ratova, građanskih nemira i prirodnih katastrofa nego u bilo kojem drugom koncentriranom periodu moderne historije.

“Živimo u vremenu kada je fotografija jedini pravi međunarodni jezik”, kaže dobitnik prve nagrade World Press Photo Awards u kategoriji Priroda, Brent Stirton. Ključnu poruku koju je poslao na ceremoniji dodjele nagrade bila je da sve veći doseg vizuelnih priča sa sobom nosi i nove odgovornosti.

Ali slike nastavljaju poticati i mijenjati globalne rasprave ponekad čudesnom snagom, a to postavlja nove zahtjeve stvaraocima. 

Kako bismo što više približili značaj fotoreportaže i fotografije kao vrste medija na Balkanu, pričali smo sa iskusnom fotoreporterkom Janković Marijom.

Marija Janković je fotoreporterka i urednica u beogradskom sedmičniku Vreme, a počela se interesovati za fotografiju još u studentskim danima, zaintrigirana reportažom tadašnjih dešavanjima.

“Tačno u sredini mog studija desilo se jedno bombardovanje Beograda kada je, tada meni jako mladoj osobi, postalo jasno kolika je uloga medija u našem društvu i kako nam oblikuje živote. Prvo sam počela sa skupljanjem ratnih slika koje su pravili reporteri Reutersa za svoje članke i pravila od njih kolaže. Međutim, shvatila sam ubrzo da možda ipak ova aproprijacija tuđih slika i nije baš najbolja ideja. Onda sam odlučila da ipak trebam sama da fotografišem i baš sam tada i dobila svoj prvi fotoaparat. No ta ljubav je zapravo stvarno procvetala kada sam se počela da radim, tako da samim time ja sebe ne bih nazvala striktno samo fotoreporterkom jer se volim baviti fotografijom u svim njenim oblicima”, prisjetila se Marija.

Kroz razgovor smo došli do zaključka da, koliko god se fotoreportaža činila iscrpljujućom i zahtjevnom u smislu ogromnog žrtvovanja za krajnji cilj, to naime nije tako. Sav adrenalin i potencijalne smetnje u toku rada na terenu čine svakodnevnicu fotoreportera.

“Niko tu nije zato što ne voli svoj posao fotoreportera. Govorim i svojim mlađim kolegama da ih ne želim slati u opasne situacije, ali drugačije ne možete da osjetite i vidite zapravo tu sliku. Čitava doza hrabrosti je potrebna za ovaj posao. Naravno, svako za sebe kroz iskustvo treba da odredi šta je prevelika opasnost za njih i da li je to njima prevelik zalogaj.”

Pored toga što se Marija bavi ovim često zanemarenim zanimanjem, ona je također u manjini kao jedna od rijetkih žena koja može reći da živi i zarađuje od dokumentarne fotografije u sferi u kojoj su muškarci dominantni. Naša gošća priznaje da je to imalo blagog utjecaja na njenu karijeru, naročito na početku. Iako nije osjetila diskriminaciju od strane kolega i dalje su postojale određene razlike u radu.

“Kao prvo, ja sam dosta niska i mladolika što može biti zgodno što se izgleda tiče, no dešavalo mi se s druge strane da sam manje plaćena ili neozbiljno shvaćena zbog toga. Ali s druge strane, stoji činjenica da ja ne mogu da ponesem istu količinu opreme kao moji muški kolege jer to jeste fizički zahtevan posao. Kada sam počela da radim u fotoreporterskim vodama, bilo je mnogo manje djevojaka nego sada – naročito u Beogradu. Ali sam također primetila da postoji razlika u tome što će ‘uhvatiti’ žensko, a što muško oko na istom terenu”, istaknula je Marija.

Nalazimo se u dobu potpune virtualne izražajne slobode. Socijalne mreže su postale platforma za svakog sa mišljenjem i pristupom internetu. Imajući to na umu, danas mnogi tvrde da je zapravo svaki korisnik socijalne mreže na neki način novinar ili čak i medij. Šta to predstavlja za već ustanovljene i iskusne novinare koji su morali proći godine dokazivanja kako bi dobili istu titulu? 

“Ja stvarno nemam utisak da će moderna tehnologija da istisne staru tehnologiju. Danas se fotoaparat na telefonu koristi kao što ljudi koriste slova: svi znaju slova i svi znaju danas da naprave sliku. Ima veliki broj slučajeva gde amateri prave fantastične slike ili se jednostavnu nađu na pravom mestu u pravo vreme i uspeju da zabeleže pravi trenutak. Na kraju krajeva, u tom slučaju nije ni bitno da li je to fotoreporter ili amater, bitno je da se to zabeležilo i da je javnost reagovala. ”

Marija ističe primjer žena koje su slikale šta su dobijale za doručak, ručak i večeru u porodilištima. Veliku pozornost na to je skrenuo tim iza instagram stranice “Kritički” koji redovno uvažava takvu amatersku vrstu fotoreportaže. Ljudi su i dalje masovno reagovali iako to nisu profesionalne slike.

Dakle, iz svega prikazanog, možemo slobodno zaključiti kako je fotoreportaža danas važna u istoj mjeri kako je to uvijek bila, a značajno bi bilo pretpostaviti da je čak i vrijednija nego što je to ikada historijski bila zbog velikog prisustva i korištenja društvenih mreža. Sve dok imamo ažurno društvo, znatiželjno i proaktivno na pravom mjestu i u pravo vrijeme, možemo biti sigurni da će biti i fotoreportaže.

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

FOTO: Middle East Monitor