“Šta li su to vidjeli u meni”


Kao toliko puta dosad, lako je odglumila da je sve u najboljem redu. Sa širokim osmijehom na licu i hineći nezainteresiranost, rekla je da ide razgledati izloge prodavnica. Lice joj je bilo mirno i bezbrižno, i ničim nije odavalo otrov koji se razlio u njoj.

Zatvorila je vrata iza sebe i počela trčati niz stepenice. Morala je što prije umrtviti svaku svoju misao koja je podsjećala na sreću. Htjela je da bude ucviljena žrtva. Nesretna omamljena pijanica od koje svi bježe. Da bi sve bilo kako je zamislila, odabrala je jedan pusti park i išaranu klupu u njemu. I ne osvrnuvši se oko sebe, otvorila je bocu. To je oduvijek bio njen plan bijega.

Već prepuštajući se sasvim zlovolji, odjednom je s njene lijeve strane izronilo lice jednog dječaka. Uprljanih obraza i bez prednjih mliječnih zubića, prišao joj je hrabro. Za njim je došlo još troje djece – dva dječaka i djevojčica. Krupne vodenkaste oči četvero malenih Roma gledale su u nju i kao da su čekale nešto. Izgledalo je kao da su vidjeli kroz njen štit namrgođenosti i otuđenosti.

U prvi tren bilo joj je teško razumjeti šta su joj govorili, ali je razumijevala da žele da se igraju. Okrećući se oko sebe u potrazi za kakvim predmetom koji bi joj dao ideju kako ih zabaviti, ugledala je onu otvorenu bocu. Osjetila je stid i bila je zahvalna što djeca nisu shvatala njene prvobitne namjere. Nakostriješeno čudovište u njoj se primirilo i sakrilo pred djetinjom naivnosti.

A onda se sjetila da tu djecu vjerovatno čekaju još i veće muke od njenih. Valjalo im je osjećati se nepoželjnima i prokletima. To je sudbina svih koji su drugačiji. Nije im mogla, tako prostodušnima i zaigranima, pokazati šta život može učiniti čovjeku. Počeli su se igrati ‘ganje’. Dječica su vrištala i izazivala je, a ona je bila tobože prespora da ih stigne. Osjetila je da se smije i da je više nije briga hoće li joj jedno od djece isprljati majicu ili hlače. Više se nije bojala dodirnuti ih.

U toj igri bilo joj je stalo samo da se djeca što više smiju. Milovalo je shvatanje da je ona izvor njihove trenutne sreće. Sve je stalo kad joj je zazvonio mobilni telefon. Zvali su je da je pitaju gdje se tako dugo zadržala. Morala je da ide i kaže im da budu dobri i da slušaju svoje roditelje koji su sjedili na udaljenoj klupi. Dok je odlazila od njih, okrenula se još koji put i mahnula im. Više za sebe.

Cijeli taj dan dječica joj nisu mogla izaći iz glave. Mislila je o svemu onome što su joj pokazali u polusatnoj igri. Život je težak, ali ima u njemu i mnogo ljepote. Baš onda kad poželiš zamrziti cijeli ovaj nepravedni i haotični svijet, sretneš kakvog dobrog čovjeka ili budeš dirnut kakvom ljudskom tragedijom. Ovoga puta spasila su je djeca toplog i čistog srca koja joj nisu dala prostora ni vremena da svoju nutrinu napaja malodušjem. Ona nisu primjećivala kako izgleda ni ima li koristi od nje. Samo su vidjela njenu ljepotu i vedrinu namjerno skrivene u njoj. I na tome im je bila beskrajno zahvalna.

Bojala se samo da ih negdje opet sretne, a ona je se ne sjete.  

FOTO: Wallpaper Flare.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist