Program petog dana XX Festivala bh. drame


Petog dana XX Festivala bh. drame gledatelji će moći pratiti predstavljanje knjige studija Kalemi i biljezi bh. dramskog književnika Almira Bašovića i petu predstavu uvrštenu u takmičarski dio programa – Nije čovjek ko ne umre koja je nastala u produkciji Pozorišta Prijedor.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE STUDIJA „KALEMI I BILJEZI“

Almir Bašović, dramski književnik i profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta i Akademije scenskih umjetnosti, danas (16. septembra) će predstaviti svoju novu knjigu zeničkoj publici. Kalemi i biljezi su zapravo studija posvećena velikanima književnosti (južno)slavenskih jezika kao što su Milan Begović, Branko Ćopić, Hamza Humo, Miroslav Krleža, Tvrtko Kulenović.

Na današnjoj promociji koja će biti zvanično prikazana na službenom Youtube kanalu zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta u 17h, o ovom svojevrsnom pregledu književnosti ovih prostora govorit će autor Bašović, urednik studija Kalemi i biljezi – Nenad Rizvanović, te promotori studija – književna kritičarka i teoretičarka književnosti, Lamija Milišić, i književni kritičar i esejist, Naser Šečerović. Razgovor će moderirati Merima Handanović, pjesnikinja i jedna od članica Organizacionog odbora Festivala bh. drame.

Da bismo saznali više o ovom zanimljivom Bašovićevom pothvatu, razgovarali smo s Lamijom Milišić, mladom teoretičarkom i kritičarkom književnosti, filma i pozorišne umjetnosti. Na početku nam je objasnila kako su studije zamišljene i organizirane:

Almir Bašović

Kalemi i biljezi zapravo je zbirka književnoteorijskih tekstova Almira Bašovića koje je objavljivao različitim povodima u prethodnih dvadesetak godina. Tekstovi su objedinjeni u tri cjeline koje im služe kao kontekstualni okvir: „Duge sjenke ratova“, „Smijeh i njegove sjenke“, te „Sjenke i granice“.

Lamija Milišić

Kako pojašnjava Milišić: „Duge sjenke ratova“ sadrži analize dramskih i proznih djela koja tematiziraju rat (i kolektivni i individualni doživljaj istog) autora kao što su Tvrtko Kulenović, Dževad Karahasan, Miroslav Krleža itd., a koja se tiču različitih načina narativizacije i oblikovanja književnih formi koje se bave ratnim događanja i doživljajima. „Smijeh i njegove sjenke“ usredotočen je na pitanje granice između tragedije i komedije kroz analizu djela Branka Ćopića, Derviša Sušića, Janka Polića Kamova, Predraga Lucića, Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, itd. „Sjenke i granice“ sadrži tekstove koji proučavaju likove antijunaka, stranaca, svjedoka i sličnih književnih likova kojima se indirektno temetiziraju granica i granično stanje u datom fiktivnom svijetu.

Značaj studija Kalemi i biljezi, zaključuje Milišić, u tome je što se ovo ostvarenje „ističe kao zbirka tekstova iz oblasti nauke o književnosti upravo jer promovira kritički sat pri komunikaciji s umjetničkim djelima uopće, jer indirektno propituje njihov društveni značaj i funkciju, te (možda u kontekstu nauke o književnosti i najvažnije) jer u fokus stavlja književni zanat i mehanizme književnoga teksta kojim se narativizira i oblikuje vanknjiževni kontekst“.

POZORIŠNA PREDSTAVA „NIJE ČOVJEK KO NE UMRE“

Nastala prema istoimenoj drami jugoslovenskog književnika i teoretičara književnosti Velimira Stojanovića i pod redateljskom palicom Marka Misirače, pozorišna predstava Nije čovjek ko ne umre radnju smješta u bolničko odjeljenje na kojem se nađu Duško, Ivan i Refik. I okruženje oko njih i oni sami tako postaju simbolom nezdravog okruženja postratne Bosne i Hercegovine od kojeg obolijevaju svi.   

Odlučili smo govoriti s Markom Misiračom, redateljem ove pozorišne predstave, i provjeriti da li su se bolesti društva u kojem živimo isuviše proširile ili im se još uvijek može naći lijek. U nastavku u cjelosti prenosimo kratki intervju koji smo obavili s njim uoči festivalske izvedbe predstave Nije čovjek ko ne umre.

Duško, Ivan i Refik, utjelovljenja tri nacije i religije, nađu se na istome mjestu – bolničkom odjeljenju. Možemo li to njihovo (bolesno) okruženje ustvari izjednačiti s Bosnom i Hercegovinom koja nikako da zacijeli i ‘stane na noge’? 

Naravno da čitav kontekst ovog antologijskog komada, izvedenog prvi put još 70-ih godina 20. vijeka u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, podsjeća već na prvo čitanje u ovom vremenu na metaforu jedne zemlje i prostora koji se gotovo tri decenije nakon rata i dalje konstantno zacjeljuje – ali nikako da se taj proces ozdravljivanja okonča. U vrijeme kada je genijalni i nažalost rano preminuli Velimir Stojanović pisao tekst, pod jakim utjecajem teatra apsurda, egzistencijalizma (Sartra i Kamija) ali i domaćeg stvaralaštva, priča o podijeljenosti i izolovanosti unutar jedne bolnice koja postaje metafora mentalne izolovanosti i zatočenosti djelovala je kao neka daleka projekcija budućnosti. I momenat sa tri različita imena koja pripadaju “slučajno” različitim konfesijama u BiH, djelovao je kao dobar “štos” koji su rijetki mogli da pročitaju kao ozbiljniju anticipaciju onoga što će se dogoditi na ovim prostorima. Savjetima i prijedlozima tokom rada na adaptaciji teksta i samoj predstavi mnogo su mi pomogli i koristim priliku da im se ponovo zahvalim – reditelj Gorčin Stojanović (inače sin V. Stojanovića) i profesor i dramski pisac Almir Bašović.

Osim drame Nije čovjek ko ne umre, prilikom režiranja ste preuzeli i neke detalje iz Stojanovićevog teksta Voćni dan. Kako Vam je to poslužilo izgradnju priče koja naslućuje krvavi sukob?

U elemente drame Nije čovjek ko ne umre su elegantno inkorporirani fragmenti iz Voćnog dana, manje poznatog ali isto tako briljantnog komada u kome je jedan od likova ratni veteran. Tako da se zgodno namjestilo, pošto smo naša tri šećeraša, Duška, Ivana i Refika, u našoj verziji “unaprijedili” u ratne veterane triju zaraćenih vojski koji sada, u nekom bolničkom pansionu, obitavaju.

Bolničko okruženje naročito je prijetilo u ovim pandemijskim vremenima. I u tom smislu je Stojanovićeva drama pogodila naš današnji svijet.

Naročito je zanimljivo da smo predstavu radili i prvi put izveli prije pandemije (u oktobru 2019. godine), a kada smo je prvi put igrali nakon pojave virusa neke rečenice o karantinu, izolovanosti i kraju svijeta zvučale su jezivo aktuelno. Mislim da svaki dobar pisac piše i o svom vremenu ali i o budućem, i to čak na iracionalnom, nesvjesnom nivou. Svaki dobar pozorišni komad, roman ili bilo koje drugo književno djelo je dobro jer je uvijek aktuelno i jer prepoznaje arhetipove u ljudskim životima i u prirodi. A priča o zatočenosti i nemogućnosti izlaza iz svijeta kakav postoji, počela je još polovinom 20. vijeka sa Beckettom. Stojanovićeva poetika se samo naslanja na taj osjećaj svijeta.

Kakav je kraj trojice bolesnika – pronalaze li oni ikakvo rješenje ili smiraj?

U originalnom komadu, opet po tradiciji teatra apsurda, poslije ko zna kojeg pokušaja da “izađu” iz začaranog kruga samoubistvom, pacijenti preživljavaju do sljedeće prilike – ljekar i dežurna sestra ih spašavaju. Međutim, naš kraj je pesimističan na drugi način. Kako smo svjedoci, a pandemija je dodatno razotkrila u kojem nam je stanju zdravstveni sistem, naš ljekar i sestra odlaze u Njemačku da liječe bogatije pacijente od ovih naših. Tako da u današnjoj verziji priče Velimira Stojanovića, naše junake više nema ko da spasi od suicida. Željeli smo jedan opominjući i otrežnjujući kraj, ukoliko je nekoga danas u teatru više uopšte i moguće otrijezniti. Ali da ne vjerujemo da jeste, ne bismo ga ni stvarali!

Izvedbu predstave Nije čovjek ko ne umre možete gledati na Velikoj sceni zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta danas (16. septembra) u 19:30h.  

FOTO: Bosansko narodno pozorište Zenica, Dunjalučar, Klix.ba


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist