XX Festival bh. drame: “Bordel Eden” i “Identitluk”


Sedmog dana XX Festivala bh. drame gledatelji su mogli pratiti predstavljanje dramskog teksta Bordel Eden, autora Benjamina Bajramovića, koji je prošle godine osvojio prvu nagradu na Heartefactovom konkursu za najbolji savremeni angažirani dramski tekst. Publika je također uživala u izvedbi pozorišne predstave Identitluk koja je nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta u Mostaru, Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Studija za izvedbene umjetnosti.

PREDSTAVLJANJE DRAMSKOG TEKSTA „BORDEL EDEN“

U subotu, 18. septembra, na službenom Youtube kanalu zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta zvanično je prikazano predstavljanje dramskog teksta Bordel Eden. O ovom izvrsnom književnom ostvarenju govorili su autor Benjamin Bajramović i Saša Handžić – obojica glumci iz ansambla Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici.

Bordel Eden je proglašen najboljim angažiranim dramskim tekstom na prošlogodišnjem (devetom) Heratefactovom konkursu u toj kategoriji. Između osamdeset radova pristiglih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i Srbije, Bajramovićevo ostvarenje je ocijenjeno najboljim. Alegorična je to priča o postratnom bh. društvu i svoj njegovoj bijedi – bordel je prostor Bosne i Hercegovine, nesretne i prodane kurve su narod, a klijentelu čine političari, sudije i tužitelji, vjerski poglavari, i svi drugi koji su se dočepali neke vrste moći.  

Bajramović je na ovom svom (tek) drugom spisateljskom poduhvatu radio gotovo godinu dana, nekoliko puta gotovo u potpunosti odustajući. Ipak, „sizifovština“, kako autor opisuje bh. stvarnost, u kojoj su uhvaćeni obični naši narodi, dala mu je dovoljno vatrenog žara i bijesa da stvar istjera na čistac. Odlučio je vjerodostojno i do kraja prikazati kako izgleda društvo u kojem političari, sudije, tužitelji i vjerski poglavari uzvikuju i utjelovljuju slogan: „Mi želimo moć. Da bismo dobili moć, mi vas varamo i lažemo. Da bismo zadržali moć, mi manipuliramo vašim svetinjama.“   

Trulost takvog sistema, Bajramović prikazuje u izjavi jednog od moćnika koji obilaze bordel: „Novac daje komfor. Komfor je sedativ za savjest.“ Moćnici u Bordelu Eden nemaju imena ni prezimena, ali svi žive za ovaj ideal. Ta njihova nikad utažena pohlepa prenijela se i na mnoge obične ljude. Takvo je postalo naše društvo. Naviknuti na nepravdu i pomireni sa sudbinom, neki odluče da ne primjećuju. Mnogi, ipak, odluče da se i sami uprljaju.

Onima empatičnijima, moralnijima i senzibilnijima bolno je živjeti ovdje, poručuje Bajramović svojim tekstom. Takvi su stalno poniženi. Čudovišta preobučena u političare, sudije, tužitelje i vjerske poglavare svaki njihov znak otpora povezuju s izdajom i nekom skrivenom namjerom. Valjda sude drugima po sebi.

Bajramović ne ostavlja prostora za sretan kraj. On duboko žali za Bosnom i Hercegovinom kakva bi mogla da bude, otvoreno prezire banditske prevarante na pozicijama moći, i poručuje savjesnima da bježe u svoje intimne svjetove i u njima pronalaze ljubav, dostojanstvo i istinu. I neka se u potpunosti ispune svim tim ljepotama jer ih čeka i obruč steže mračna i zagušljiva unutrašnjost bordela.   

Bordel Eden trebao bi biti uprizoren na pozorišnoj sceni u koprodukciji Heartefact fondacije i nekog od pozorišta iz regije. Vrijeme i mjesto uprizorenja diktirat će, kao i sve ostalo nam, buduća situacija s koronavirusom.

POZORIŠNA PREDSTAVA „IDENTITLUK“

Rađena prema motivima i idejama iznesenima u zbirci eseja U ime identiteta Amina Maaloufa i pod redateljskom palicom Tanje Miletić Oručević, pozorišna predstava Identitluk ispituje nikad do kraja dokučiv pojam identiteta, ali i opasnosti koje prijete onda kad se s njim pokuša učiniti što se s njim čini posljednjih trideset godina u Bosni i Hercegovini.

Ograničavanje i razgraničavanje i pojednostavljivanje identiteta čini veliku nepravdu ljudima. U nama odjednom i istovremeno tinjaju mnogi identiteti – ako nas se svede na tek četiri ili pet, onda ostatak (od tih mnogih identiteta) nama valja ‘prekrižiti’, zaboraviti, sakriti. U šta ćemo se onda pretvoriti? Da bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, kontaktirali smo redateljku Tanju Miletić Oručević. U nastavku u cjelosti prenosimo kratki intervju koji smo obavili s njom.

Pojam identiteta izuzetno je složen i subjektivan. Koja je opasnost svođenja identita Bosanaca i Hercegovaca na tek nacionalnu/vjersku/etničku kategoriju?

Naša predstava pokušava odgovoriti na to pitanje: šta se dešava kad se cjelokupno stanovništvo jedne zemlje u javnom i političkom životu svodi na dvije, a praktično jednu kategoriju: nacionalno – vjerski identitet. Do devedesetih godina dvadesetog vijeka mogli ste u BiH biti ribolovac, filatelista, erotoman, planinar, horski pjevač, ljubitelj ljutih paprika, ali u zadnjih nekoliko desetina godina to je sve u dalekom trećem planu života svakog od nas: jedino i najvažnije pitanje je koji ste od konstitutivnih, i jeste li uopšte konstitutivni, jer ako niste, ili niste svoj na svom mjestu, nije vam danas sigurno ni do ljutih paprika ni do poštanskih markica.

U podnaslovu Maaloufove zbirke eseja koja Vam je poslužila kao vodilja ispisana je i ‘potreba za pripadanjem’. I zaista, pripadati znači sigurnost i podršku. No, pripadati znači i podjelu na ‘nas’ i ‘druge’. Gdje prestaje jedno, a počinje drugo?

U ovom slučaju, i za Maaloufa i za nas ta pripadnost se uglavnom vidi kao pripadnost stadu stoke – jest da je toplo ali smrdi, svi zajedno balegamo jedni drugima po nogama. Kad naiđe vuk teško da će grla stoke odbraniti jedni druge; ali nije ih teško natjerati da se zalete na tuđe, ono drugo krdo, i da se bodu s njima rogovima do iznemoglosti. Grla stoke svakako pripadaju, samo ne stadu, nego pastiru, gazdi. Ljudska bića ne bi smjela nikada pripadati nikome osim samima sebi. 

Kako Maalouf, kao čovjek koji je rođen u kršćanskoj lebanonskoj porodici i koji je više od polovice života proveo u Francuskoj, miri Istok i Zapad u sebi? Može li se to i u Bosni i Hercegovini koja je na međi između ta dva svijeta?

Maalouf vrlo lijepo piše o složenosti svog ličnog identiteta, prvo kao čovjeka čiji je maternji jezik arapski a vjera kršćanska, a onda kao iseljeniku (u Francusku) koji istovremeno pripada i jednom i drugom svijetu. Pozicija nas koji živimo u BiH nije tako kompleksna, jer to o našoj poziciji ili međi, kako kažete, između Istoka i Zapada je samo fraza. Naša istorija je komplikovana, kao i u mnogim evropskim zemljama, i ostavila je tragove u nekoliko religija koje stanovništvo prakticira, kao i niz tragova raznolikih kulturnih praksi osvajača i starosjedilaca kroz prethodna stoljeća. Neki bi nas sad htjeli svrstati u Arabiju i domaćim muslimanima nametnuti okvire pustinjske vjere i civilizacije, drugi se smatraju jednakima sa zapadnim Evropljanima jer mnogi od njih pripadaju istoj religiji, neki su se opet našli u ruskim stepama kao da su tek jučer iz njih pristigli… ali sve su to tlapnje. Zemljica Bosna se nije nikud mrdala, daleko je i od zapadnih standarda i od istočnih oaza.

Rad na predstavi ustvari je improvizacija glumaca i glumica na sceni. Možete li se sjetiti je (i njima i Vama) o nekim stvarima bilo teško progovarati, i da li su (Vaši lični ili njihovi) identiteti i sentimenti koji oni sa sobom nose utjecali na konačnu postavku predstave?

Svi glumci i glumice su, kao i dramaturg Dragan Komadina i ja, bili načisto od početka rada na predstavi da je naš odnos prema zloupotrebi pojma identiteta kakva nas unesrećuje desetljećima – kritički. U ansamblu su mladi ljudi koji su se rodili ili odrastali poslije rata; koliko god su bili predmet manipulacija u našim nacionalističkim školama i susretali se s tim u svakodnevnom životu – u Mostaru na svakom koraku – imali su i prije rada na ovoj predstavi vrlo kritički odnos prema nacionalizmu. Bili su svjesni i koliko ih isti lično i umjetnički unazađuje, zatvara im puteve i sl. Činjenica da u predstavi igraju glumci iz dva različita mostarska pozorišta značajna je samo za stanovište predstave, za glumce je zajednički rad bio normalan i poticajan. Kroz improvizacije smo se zajedno trudili otkriti groteskne, apsurdne i humoristične oblike nacionalizma, bili smo jedinstveni u tim istraživanjima i – na sreću! – ni u jednom trenutku niko nije u sebi prepoznao nijedan šovinistički sentiment naših likova.

Predstava Identitluk izvedena je na Velikoj sceni zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta u subotu (18. septembra). Uz mnogo smijeha, kojim inače volimo prikrivati svoje rane, publika se prisjetila suludih stereotipa koje imamo jedni o drugima (i trećima). No, zahvaljujući velikom preobratu, s njima na kraju predstave ostaje jedna misao – niko nas izvući neće iz ovog pakla do nas samih!

Izvor: Al Jazeera Balkans, Drama.ba.

FOTO: Bosansko narodno pozorište u Zenici, Global Witness, Narodno pozorište Mostar.


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist