Ne znam ništa o ratu


Ne znam ništa o ratu. Ni našim, ni tuđim. Znam samo crtice iz historije koju sam voljela učiti kao dijete. I one lekcije koje su mi dopustili da naučim.

Ne znam ništa o ratu osim priča koje su pokušali ispričati s knedlama u grlu, filmova na tu temu koje toliko volimo snimati, dokaza koji su ostali i bijelih nišana kojih je previše na jednom mjestu i koji stvaraju prizor koji ledi krv u žilama.

‘Do rata nikada više neće doći’, dolazi mi misao dok slušam hor dječice koja pjevuše Samo da rata ne bude, pjesmu koju tako često dijelimo po društvenim mrežama.

‘Naučili smo lekciju, imali smo iz čega’, mislim se dok slušam priče tri ratna veterana iz tri različite vojske.

Nikom više ovdje neće naumpasti da ratuje. Nema ko i nema zbog čega. Previše smo se razočarali i u naše i u njihove. Shvatili da niko nije ni naš ni njihov, ako je zao. I da su svi i naši i njihovi, ako su ljudi.

Nikom više neće naumpasti da ratuje jer čemu žrtva?

Nismo pronašli sve masovne grobnice, ali više ih neće biti, kažem. Dosta smo masovno tugovali. Dosta je naše tlo natopljeno krvlju i previše je suza isplakano. Još se nije ni razvedrilo, a mi bismo da stvaramo nove sudare oblaka.

Dosta je onih koji su ginuli. Dosta je onih koji su živi umrli od boli, povijeni nad tijelima svojih umrlih.

Želim da voljene prepoznajem u gužvi, grlim tijelom, gledam ih nasmijane, ne da prepoznajem njihove ostatke.

Ženska tijela nisu bojišta, kažem. Nikada nisu ni trebala biti.

Dosta nam je masovnog PTSP-a. Hajde da izliječimo naše traume, da ih ne prenosimo na našu djecu.

Imamo jedan Muzej ratnog djetinjstva, kažem, moja će nerođena djeca učiti iz tih priča i biti sretna zbog svojih.

Previše ga volim, ali ne u uniformi.
Previše ga volim da bih ga ispratila u rat.
Grlit ćemo se svaki dan, kažem. Neću pamtiti datum i zadnji put kad sam ga ispustila iz naručja.

Trčat ćemo, kažem, gdje nas noge nose, ali ne od granata.

Dosta nam je posljedica prošlosti, hajde da budemo ishodište budućnosti.

Hajde da ne pričamo o ratu, kažem, prošlo je trideset godina. Kao da ne znam da se ovdje o ratu priča svaka dva mjeseca.

Ipak, kažem, hajde da ne pričamo o novom ratu.

Neke rane nisu zarasle, a vi biste otvarali nove. Ne dirajte u uspomene vojnika koji rat sa samima sobom gube svaki dan.

Ipak kažem: “Samo da rata ne bude, ludila među ljudima…”

FOTO: Anel Hotić


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist