Onli(ne) nastava


Pandemija svima dobro poznatog virusa donijela je mnoge promjene. Morali smo im se prilagoditi kako bismo zaštitili sebe i svoje najbliže. Jedna od promjena je i ona u obrazovnom sistemu.

Online nastava predložena je kao privremeno rješenje u vanrednim okolnostima, ali je sad sasvim jasno da je takvo rješenje nedovoljno dobro. Činjenica je da je standardni sistem obrazovanja pun propusta, ali ih je mnogo više u školovanju na daljinu.

Mnogo je razloga zašto online nastava ne funkcioniše, a ono što mene lično najviše pogađa je činjenica da se dobra većina učenika raduje takvom načinu odvijanja nastave. Kad upitam zašto je online nastava bolja, obično ne dobijem dovoljno jak argument zbog kojeg bih pokušala razumjeti takav stav.

Iz iskustva kažem da se u online nastavi ne uživa i da to neće reći nijedna osoba koja u školu ide sa željom da nešto nauči. Nije mi jasno kako je moguće uživati kad vrlo često moraš raditi posao i profesora i učenika. Dakle, sjediš u svojoj sobi i objašnjavaš sam sebi lekciju koju tek trebaš naučiti i savladati.

Količine gradiva su nerealne. Obično se uči više nego u „normalnoj“ školi, odnosno očekuje se da se sva gradiva savladaju samostalno. Koliko uspješno sami savladate lekciju, toliku ocjenu ćete dobiti.

Nepravednosti koje se dožive u online nastavi su posebna tema. Ocjenjuju se uglavnom snalažljivost i okretnost u prepisivanju, a rijetko se vrednuje znanje. Ne zna se da li su osobe koje uče jednostavno odgovorne ili su samo izabrale put koji im u tom principu rada ni ne treba. Zašto da se bilo šta uči ako je dovoljno i ako može da se prepiše? Postavljeno pitanje vuče za sobom još strašnije pitanje, a to je pitanje poente školovanja uopšte. Zašto da trošimo vrijeme profesora i učenika ako je sve to samo „radi reda“ i ako nam znanje nije visoko na listi prioriteta?

Zamišljam kako će svijet izgledati za nekoliko decenija ako nam navedeni način obrazovanja postane normalan i ukoliko se prestanemo bogatiti znanjem, kao da je ono nešto što nam ne treba. Zar nije strašno da nam bude normalno učenje u četiri zida, bez ljudi? Kako ćemo, nakon nekoliko godina, proslavljati godišnjice matura s ljudima koje ne poznajemo? Kako ćemo steći prijateljstva koja trebaju trajati cijeli život? Kako ako trenutne generacije srednjoškolaca nisu ni imale priliku upoznati svoje kolege iz razreda?

Ubija nas online sistem, i psihički i fizički. Ubija nas školovanje od kojeg gotovo niko nema koristi, ali mu se ipak pokoravamo. Ne kažem da ne trebamo i da nam zdravlje ne treba biti na prvom mjestu. Samo mi nije jasna poenta svega ovog. Čisto sumnjam da je ovo najbolje i jedino rješenje. Kome je logično sjediti cijeli dan ispred računara i pratiti lekcije pa nakon toga izaći na kafu?

Ne razumijem, ali moguće je da je to previše komplikovan problem za shvatiti i riješiti ga. Ostaje mi nada da će brzo sve ovo biti iza nas.

Izvor fotografije: pixabay.com


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist