Aktivistica Hana Ćurak iz Sarajeva: Zagovaranje dijaloga, van okova binarnosti!


Hana Ćurak, rođena 1994. godine u Sarajevu, ekspertica je u oblasti strateške komunikacije i društvenog zagovaranja. Magistrirala je na Odsjeku za sjevernoameričke studije na Freie univerzitetu u Berlinu, s fokusom na sociologiju i političke nauke. Trenutno radi kao medijska konsultantkinja za European Endowment for Democracy i u Odjelu za komunikacije Univerziteta Hertie School Berlin.

Osnivačica je feminističke platforme Sve su to vještice kroz koju se promovišu obrazovanje i aktivizam. Platformu čine dvije komponente. Prva je digitalna produkcija znanja na kojoj Hana Ćurak radi s timom i koja obuhvata istoimeni podkast i prisustvo na društvenim mrežama kroz jedinstven i inovativan vizuelni format. Nakon što je platforma osnovana 2017. godine, postala je dominantan način komunikacije za feministkinje diljem Balkana. Prvu komponentu također čine produkcija izložbi i saradnja sa savremenim umjetnicima i umjetnicama. Druga komponenta je analogno zagovaranje, u koje spada savjetovanje za međunarodne organizacije i organizacije civilnog društva u oblasti feminizma i digitalnih komunikacija, akademska produkcija i medijske saradnje.

Hana, moj prvi susret s Vama bio je kroz epizode podkasta “Sve su to vještice”. Za razliku od najnovije generacije pisaca, holivudskih filmova i serija u kojima se ta pozicija romantizuje (pa i navija za nju), izraz “Sve su to vještice” ravan je onom “Sve su žene kurve”, pa još uz dodatak “da proste naše majke”. I podrazumijeva se da dolazi iz muških usta, odnosno da diskriminiše žene. Zašto ste se opredijelili za taj naslov i šta biste s podkastom, za pretpostaviti je, željeli da promijenite?

Drago mi je da neko sluša podkast. Šalu na stranu, podkast je nastao 2019. godine kao novi dio multimedijalne platforme “Sve su to vještice” koju sam kao studentica razvila 2017. godine. Tada su u digitalnom i medijskom prostoru žensko iskustvo i ženski glasovi u regiji koju često nazivamo Zapadni Balkan bili većinski nevidljivi ili, ukoliko vidljivi, prilagođeni određenim formatima koji su u najbolju ruku stvarali privid autentičnosti. Snažni ženski glasovi su naravno uvijek postojali, no u regionu, ma kako ga mi zvali, žene koje su na prosvjetiteljski način učestvovale u javnom prostoru uglavnom su bile proglašene vješticama ili su ignoriranjem, zadirkivanjem i drugim zamaskiranim patrijarhalnim “trikovima” označene kao nepoželjne.

“Sve su to vještice” je platforma kojoj je istovremeno cilj da obuhvati žensko iskustvo, da subvertira narative i sisteme koji ga trivijaliziraju, kao i da na presedan iznese činjenicu da će “vještice” uvijek postojati, ma koliko ih pokušavali ignorisati ili skrajnuti. Ukratko, “Sve su to vještice” je svojom samom suštinom subverzija ove šovinističke izjave.

I ne bih rekla da mnogo truda ulažem u njega – on je više posljedica, moja želja da vodim dijalog s ljudima za koje mislim da imaju nešto da kažu. U duhu platforme ću reći da je bitno da mi sjednemo, nije bitno ko će to poslije čuti i hoće li iko.

Koje još aktivnosti uz intervjue s poznatim i manje poznatim ženama preduzimate u to ime? Kako ih uopće birate, po kojem kriterijumu? Ima li mjesta u vašem radu za muškarce, i koje?

Muškarci i žene su podjednako uključeni, kako u stvaranje platforme, tako i u aktivnosti koje radimo. Digitalna produkcija se također obraća i muškarcima i ženama, u istoj mjeri.

Činjenica da su u podkastu gošće uglavnom žene takoreći je nesretna slučajnost u nedostatku autentičnih feminističkih muških ili nebinarnih glasova u našoj stvarnosti. Oni koji postoje, a koje budno pratimo, bit će pozvani.

Kada se, u okviru rodno angažovanih rasprava govori o neplaćenom kućnom radu, nenaplaćenom emocionalnom radu, nesiplativosti toga da se bude majka, nisu li to onda samo dodatne kategorije kapitalističkog, po definiciji dehumanizovanog svjetonazora, koji samo produbljuje jaz među ljudima, bez jasnih orijentira za šta se mi to onda borimo (ili bismo barem trebali da se borimo)?

Nisu. Kapitalistički način razmišljanja je identitaran, a pitanje neplaćenog kućnog rada je klasno i najvažnije pitanje bilo kakvog antikapitalističkog djelovanja. Činjenica da se unutar ovog problema adresiraju i drugi ekonomski aspekti bivanja ženom uglavnom sadrži progresivni, a ne opresivni potencijal.

Poznajem mnoge muškarce, ali i žene, kojima je feminizam još jedna od ideologija u nizu, koje kao i otprilike sve što nam jezik i njegovo promišljanje govori kada dolaze kao takozvani “izmi” izazivaju  negativne reakcije. Šta po vama provocira takvu reakciju i na čemu mislite da bi trebalo raditi da bi se izbjeglo ovakvo (ne)razumijevanje?

Patrijarhat poima stvarnost falocentrično, pa tako i feminizam. Često od perfidnih, ponekad i nesvjesnih vojnika i vojnikinja patrijarhata možete čuti izjave poput “feministkinje mrze muškarce”, “feministkinje su lijene, traže prava, a šta je sa ženskim obavezama” i slično. To ne govori toliko o feminizmu koliko o patrijarhatu koji ne može da se pomiri s činjenicom da žene mogu postojati bez relacije ka muškarcu, bez muškarca kao orijentira za ženu. Da ljudi mogu postojati bez fiksacije na binarnost. Baš iz takvog binarnog poimanja stvarnosti feminizam je svrstan u samo još jednu od ideologija.

U nekim svojim oblicima feminizam jeste ideologija. No, živjeti kao feminista ili kao feministkinja ne bi trebalo biti ideološka odrednica. Živjeti kao feminista ili kao feministkinja znači razumjeti svijet van okova binarnosti. Opet, ne binarnosti u ideološkom, identitarnom smislu. Naprimjer, biti feminista znači prepoznati svoju privilegiju da nikada u životu nisi morao primijetiti da je vrijeme da se WC šolja očisti te je adresirati tako što ćeš čistiti WC šolju bez da ti iko mora zadati taj zadatak ili te napomenuti da bi bilo vrijeme to uraditi.

Vi ste iz Sarajeva, a školovali ste se i u Berlinu, dva grada najpoznatija u Evropi, pa i u svijetu, između ostalog, po ratu! Koliko je na vas utjecala ta okolnost, kako ste je doživjeli tamo, u srcu Evrope, a kako je doživljavate, možda bolje reći preživljavate, u srcu Balkana?

Zanimljivo! Nisam ih nikada doživjela tako sličnim, iako je tako očito. Za mene je Sarajevo najvažniji grad na svijetu jer Sarajevo nastavlja da vodi svoju borbu protiv nepravde koja mu nastavlja biti nanesena iz svih pravaca – ne mogu da ih ne generaliziram kao regionalne nacionalističke, lokalne nacionalističke, zapadnjačke birokratske, globalizirane kapitalističke strukture.

Sarajevo je upravo zbog ovakvih utjecaja i grad gdje sam doživjela najneugodnija poslovna iskustva, nerazumijevanje moje prakse i višegodišnjeg poslovnog iskustva, zatočenost u predrasudama te negdje čak osjetila mali pobjedonosni išaret što je za mene, s mojim kvalifikacijama, uspjesima i načinom promišljanja prostor u toj poslovnoj dolini veoma ograničen. To je razlog zašto sam se vratila u Berlin u kojem sam imala drastično drugačija iskustva, ali i razlog zašto nastavljam biti aktivna u poljima u kojima jesam u Sarajevu, isključivo uz podršku nekolicine ljudi koji za mene čine Sarajevo najbitnijim gradom na svijetu.

Šta je vas lično podstaknulo da svoje aktivnosti usmjerite u tom pravcu djelovanja na planu takozvane društvene angažovanosti?

Apsolutno prisustvo samodopadnosti i potpuno odsustvo znanja u mojoj generaciji, što je čini komično konzervativnom i nesvjesnom svojih ograničenja.

Kako vaše generacije i kako vi koji se realno ne sjećate Jugoslavije vidite društveni život danas, odnosno kakav biste voljeli da on bude?  

Govorit ću o BiH jer je najbolje poznajem. Bosna i Hercegovina je siromašna zemlja u kojoj je sistemska krađa znanja iz institucija, i time od mlađih generacija, dovela do apsolutnog odsustva kulture dijaloga.

Jugoslavija za mene nije relevantna tačka orijentacije. Ja nemam jugonostalgične tendencije i u svom akademskom i drugom radu se također ne bavim Jugoslavijom. Ipak, fokusirajući se na feminističke i dekolonijalne načine promišljanja stvarnosti često nabasam na Jugoslaviju, posebno, nazovimo ga tako, društveni život Jugoslavije. 

Način na koji Svetlana Slapšak govori o “meta-jugoslovenskom” prostoru najsličniji je onome što bih ja voljela da mogu živjeti na Balkanu, jednu vrstu feminisitčke stvarnosti koja meni ne djeluje nemoguće.

Također, nekoliko veoma značajnih akademkinja i akademika promišljaju tzv. dekolonijalnu opciju za BiH. Ova dekolonijalna pozicija, koju možemo sumirati kao angažiran napor da BiH živi svoju autentičnu stvarnost, u suštini je i platforme “Sve su to vještice”.

Kad biste mogli da izaberete jedan omiljeni grad, zemlju za svoj život, pa makar i iz fantazije, koji bi to grad ili zemlja bili, na šta bi ličili? Drugim riječima, opišite nam, molim Vas, vašu ličnu utopiju!

Šta god Svetlana Slapšak zamisli.

U jednoj od epizoda podkasta “Sve su to vještice” čuo sam da pjevate (pišete poeziju). Koji poriv imate kada to radite i na šta to liči, o čemu pjevate i mislite, što bi rekli filozofi?

Mislim da je to neki nesporazum, možda zbog kolokvijalnog jezika čiji sam fan čak i u akademskom radu. Ja, naime, neočekivano grozno pjevam.

A poeziju, da, malo pišem, k’o i svi.

Razgovarao: Igor Burić

Izvor teksta i fotografija: i-platform


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist