(Ne) vidi se iz aviona
Aerodromi, mjesta najveće tuge i najveće sreće, zavisi iz koje prespektive se gleda. Stotine ljudi, još više kofera, napetost i uzbuđenje koje se jasno osjeća u zraku.
Dok su se ostali putnici još uvijek ukrcavali, pažnju su mi privukle kišne kapi i sivi teški oblaci. Uposlenici aerodroma su stavljali prtljag na pokretnu traku koja ih je vodila ravno do aviona. Na koferima su se vidjeli tragovi upijenih kišnih kapi koje su nosili sve do konačne destinacije koja je za nekog predstavljala tek privremeno boravište, a za nekog dom, kuću i sigurnost. Zvuk zatvaranja avionskih vrata i mokri trag guma od vozila za prtljag koje se udaljavalo joznačili su skori početak puta.
Naše prevozno sredstvo se ubrzavalo, a ja sam posmatrala druge putnike kojima je uglavnom bilo svejedno, kao da su polijetanje doživjeli već stotine puta. Meni nije bilo svejedno, a dodatni strah se probudio zbog teških i gustih oblaka. Dan je bio tmuran, ali moje misli su se ipak borile da u toj pojavi vide nešto svijetlo. To je bio dan kada sam shvatila da svjetla uvijek ima, samo je ponekad potrebno proći kroz debeli sloj sivih oblaka da bi se izašlo iz tame. Čim sam ugledala plavo nebo, pojavile su se nada i sigurnost.
Oko mene se nalazilo na desetine stranaca, osoba koje nikad u životu nisam vidjela. Nikog ne znam, niko mi nije bio poznat. Sve što je ostalo poznato u mojim mislima su voljeni koji su me već ispratili, oni čije su noge još uvijek na zemlji, oni koji sami upravljaju kuda će se kretati. U tim trenucima mi oni ne mogu pomoći, a ne mogu ni ja njima.
U trenutku kada smo dostigli maksimalnu visinu, shvatila sam da su svi moji strahovi i nesigurnosti nestali. Na visini od nekoliko hiljada kilometara mi nije bilo bitno da li je i moj prtljag pokisao, niti da li ću stići za sat vremena ili za deset minuta. Nije mi bilo bitno jer na sve stvari koje su se odvijale na zemlji nisam mogla utjecati, a i da jesam, vjerovatno ne bih jer se s te visine moglo vidjeti samo čisto plavo nebo.
Svi zemaljski problemi su bili toliko daleko da se čak nisu vidjeli ni kao malene tačkice. Bilo je tako lijepo biti slobodan i udaljen od svega dok svu nadu polažeš u dvije osobe u čijim je rukama upravljač. Jedina obaveza koju sam imala je bila uživati ta dva sata i udaljiti se od svega. Još pored svega toga sam imala tu sreću da sjedim pored prozora. Uspjela sam vidjeti koliko zapravo ništa ne vidim. Sve što mi je inače ogromno je postala mala tačkica koja se vrlo često znala i izgubiti jer je nemoguće vidjeti je od silnih oblaka.
Na toj visini su sve te tačkice i sve krupne stvari identične i nemaju nikakvu svrhu, sve brige i svi problemi postaju besmislice. Kad malo bolje razmislim, avion je zapravo samo zajednički zatvor iz kojeg ne možeš pobjeći sve dok ti ljubazno osoblje ne pokaže izlaz i s omijehom te isprati. Sreća da u mislima ne postoji nikakvo ograničenje pa možeš misliti o čemu god i kad god, čak i u avionu punom stranaca na visini od nekoliko hiljada metara. To nam niko ne može uskratiti.
Nevjerovatan je osjećaj ponovo koračati zemljom, ali ostaje neko vrijeme u mislima činjenica da smo svi samo tačkice koje se ni ne vide iz aviona.
FOTO: pixabay.com
