U Memorijalnom muzeju “Rodna kuća Ive Andrića” čuvaju se uspomene o geniju koji je Bosnu upisao u svjetsku književnost
U travničkoj mahali Zenjak, nadomak strogog centra nekadašnjeg vezirskog grada, smjestila se i ušuškala rodna kuća nobelovca Ive Andrića. Nakon njegove smrti i u njegovu čast, negdašnji dom jednog od najvećih književnika naših prostora pretvoren je u memorijalni muzej. U njemu se danas čuvaju uspomene o geniju koji je svoju Bosnu i njene ljude upisao u svjetsku književnost, zajedno sa svim osobitostima i čudnovatostima njenih prilika i njihovog mentaliteta.
Na mjestu na kojem se Ivo Andrić rodio 9. oktobra 1892. godine nalazila se tipična starobosanska kuća. Promijenivši nekoliko vlasnika, kuću je, nakon dugih pregovora, gradskim vlastima i općini Travnik prodao mjesni trgovac Pero Zec 1970. godine. Kad su gradski oci uvidjeli da je kuća u trošnom i ruševnom stanju, zbog čega je nije bilo moguće prenamijeniti u muzejski prostor, odlučili su srušiti je i sagraditi na istom mjestu njenu vjernu repliku.
Iako se Andrić protivio ovoj ideji i inicijativi, ne želeći da se u njegovo ime i čast podiže ikakva vrsta mauzoleja, gradske vlasti odlučile su ipak realizirati taj poduhvat. Potpuno rekonstruirana i obnovljena rodna Andrićeva kuća, pretvorena najprije u spomen muzej, otvorena je 30. augusta 1974. godine. Na dan Andrićeve smrti, 13. marta 1975. godine, prostor njegove rodne kuće preimenovan je i postao Memorijalni muzej „Rodna kuća Ive Andriće“.
O načinu uređenja prostora nekadašnje rodne kuće Ive Andrića, raznovrsnosti izložbene postavke i muzeju kao kulturno-umjetničkom centru današnjeg Travnika, govorili smo s Enesom Škrgom, višim kustosom memorijalnog muzeja koji baštini bogato Andrićevo književno stvaralaštvo.
RADIO ACTIVE: Na koji način je koncipirana izložbena postavka? Šta posjetitelji i posjetiteljice mogu vidjeti u Memorijalnom muzeju posvećenom književnom geniju Andriću?
ENES ŠKRGO: Izložbena postava je prilagođena arhitektonskom rasporedu same kuće. Jedna soba, koja se nalazi na samom ulazu, posvećena je romanu Travnička hronika, potom je u hodniku prikazana tematska cjelina Ivo Andrić i Travnik, dok prostorija s desne strane (na kraju hodnika) predstavlja rodnu sobu Ive Andrića u kojoj je izložen tipičan kućanski namještaj svojstven ondašnjem razdoblju. Kultura stanovanja u bh. gradovima s kraja 19. i početka 20. stoljeća predstavljena je, dakle, u toj prostoriji. Najveću sobu čini biblioteka Memorijalnog centra u kojoj se čuva i u kojoj je izložena mala zavičajna književna zbirka.
Prije četiri godine je dodana još jedna prostorija koja nije postojala u originalnoj kući, a koja predstavlja otvoreni književni atelje u kojem organizujemo književne i druge umjetničke događaje. Kulturno-umjetničke programe redovno priređujemo i u prizemlju kuće, odnosno u sastavu bara i restorana Ex Ponto, nazvanog prema Andrićevom prvijencu (objavljenom 1918. godine) koju je jednim dijelom pisao u podvlašićkom selu Ovčarevo tokom 1915. godine.
Postoji li neka vrsta vodiča pomoću kojeg bi se posjetitelji i posjetiteljice mogli bolje upoznati s muzejskom stalnom postavkom?
Zadaća i posao kustosa književnosti i muzejskih pedagoga u ovom muzeju je da svakom posjetiocu, prema njegovom interesovanju, otkriju anegdotu, jednu vrstu tajne, koja stoji iza svakog izloženog eksponata, knjige, književnog citata, dokumenta. Kao viši kustos, moja obaveza je odgovoriti na sva pitanja koja posjetioci imaju, a moguće je praviti i kraće prezentacije o stalnom izložbenom postavu. Također, ukoliko postoji potreba i želja, s našim gostima dijelim i kratke pripovijesti o tome šta je Andrić radio u vrijeme kad je stvarao određeno književno djelo, gdje je to djelo nastalo i pod kojim okolnostima. Posjetioci tako mogu saznati više o tehničkim i drugim pojedinostima Andrićeve književnosti. Iako su predavanja na nivou anegdotalnog, ona svejedno mogu doprinijeti boljem razumijevanju i sveobuhvatnijem tumačenju Andrićevog djela.
Koju biste anegdotu izdvojili kao posebno zanimljivu, a koja govori o Andrićevim vezama s Travnikom (i Bosnom)?
Možda i najznačajnija činjenica koja Andrića povezuje s rodnom mu zemljom Bosnom je njegova odluka da novčani iznos (od gotovo milion američkih dolara) od Nobelove nagrade, koja mu je uručena 10. decembra 1961. godine, pokloni striktno i isključivo za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini. U iste svrhe je donirao i novčani iznos nekih jugoslavenskih (književnih) nagrada koje je osvajao, kao što su Nagrada AVNOJ-a i Nagrada 27. juli. Mislim da je to, ako govorimo o nečemu što je vaknjiževno a što ukazuje na njegovu posvećenost knjizi i riječi, možda i najvažniji podatak o ovom piscu.
Često kažemo da zaboravljamo svoje veličine. Da li su Travničani i Travničanke ponosni na Ivu Andrića?
Teško je reći generalno, ali sam u potpunosti uvjeren da bi velika većina stanovništva Travnika, ako bismo metodom slučajnog uzorka ispitivali mišljenje o njemu, rekla da su jako ponosni što potiču iz istog grada kao i pisac koji je, osim što je rođen u Travniku, tom gradu posvetio „najljepše stranice svoje književnosti“. S druge strane, ovaj grad, po mom sudu, nije prepoznao planetarnu vrijednost i simbolički kapital koji Andrić i ima i nudi zahvaljujući Nobelovoj nagradi i književnom djelu posvećenom Bosni i nije zapravo nikad na pravi način artikulisao sve ono što jedan grad može da učini s tim velikim kulturnim književnim naslijeđem.
Kakva je onda posjećenost muzeja? Prepoznaju li vrijednost takvog izuzetnog kulturnog naslijeđa ‘obični ljudi’?
Kuća izaziva veliku pažnju turista, posjetilaca, ljubitelja književnosti, osobito Andrićevog književnog opusa. Oko deset hiljada ljudi posjeti muzej tokom godine. Ljudi sa svih kontinenata i iz svih dijelova svijeta dolaze u Andrićevu kuću. Tačnije, bilježimo posjete iz onih dijelova svijeta u kojima su dostupna i prevedena Andrićeva književna djela. To je pisac koji je već više od četiri decenije mrtav, ali je, kako bi rekao novinar Boro Kontić, „življi neko mnogi živi pisci“.
Planirate li (i na koji način) mijenjati ili eventualno obogaćivati stalnu muzejsku postavku?
Stalna izložba neće se puno mijenjati jer je ona postavljena u dosta malom prostoru koji smo nastojali što racionalnije upotrijebiti. Ali, to nije muzej koji ima samo stalnu izložbenu postavku i koji samo čeka da turisti i posjetioci dođu. Ovo je muzej koji izlazi među puk i među muzejsku publiku kroz razne projekte i inicijative koje se tiču javnog života travničkih ambijentalnih prostora kao što je srednjovjekovna tvrđava u kojoj smo producirali pozorišnu predstavu Nobelovac i Travnik. Također, producirali smo i predstavu Sve moje je iz Bosne! i osmislili kostimiranu turističku turu Travnička hronika. Postoji čitav niz drugih pratećih aktivnosti kao što su izložbe, predavanja, promocije knjiga i intimni akustični koncerti kojima nastojimo publiku, prije svega mlađe naraštaje, podsjetiti na Andrićevo književno djelo.
Zašto je važan Ivo Andrić za Bosnu i Hercegovinu i njene ljude? Zašto je važno čuvati spomen na njega?
Andrić je bitan za Bosnu i Hercegovinu kao što je bitna sevdalinka, kao što su bitni stećci, kao što je bitan Mak Dizdar sa svojom poezijom. Sve ono što je najvrednije i najbolje u umjetničko-kulturnoj produkciji naše zemlje je zapravo književnost, i u najvećem dijelu to je ono što je Andrić zapisao svojom literarnom opsesijom Bosnom. Ako želite da razumijete kulturu svoje zemlje, a donekle i njenu prošlost (jer su Andrićevi tekstovi ipak umjetnička interpretacija historijskih činjenica, običaja i tradicija), čitajte njegova djela. Andrić je naprosto, moglo bi se reći bez ustručavanja, najbolji pisac južnoslavenskog govornog područja, uz još nekoliko njih kao što su Danilo Kiš, Miroslav Krleža itd.
Stalnu izložbenu postavku Memorijalnog muzeja „Rodna kuća Ive Andrića“ moguće je obići i istražiti svakog dana između 9:30 i 17h. Cijena ulaznice za odrasle je 4KM, za grupne posjete (od minimalno 20 osoba) cijena ulaznice je 2 ili 3,5KM, dok će učenici, studenti i penzioneri morati izdvojiti 3KM.
*Za one koji žele znati više*
Obnova rodne kuće Ive Andrića iz 2019. godine značila je izuzetno složen proces planiranja i razmišljanja o prostoru zbog toga što je urbanističku intervenciju trebalo izvesti na jako zahtjevnoj lokaciji koja je bitna za Travničane i Travničanke i njihovo sjećanje. Prilikom obnove, kompletno su izmijenjeni prizemlje i dvorište, dok je muzejski dio ostao netaknut, i u svojoj formi i u svojoj funkciji. U današnjem dvorištu uklonjeni su manji prostori, ono je otvoreno i dijeli se na malu i veliku avliju koje su postale mjesto kulturnih i umjetničkih druženja. Za rekonstrukciju (danas) otvorenog i multifunkcionalnog prostora koji odiše tradicionalnim bosanskim štihom bili su zaduženi Studio ZEC i arhitektonski biro Ledić Arhitektura. Razigranost prostora dodatno pojačavaju umjetnine akademskog kipara Dejana Pranjkovića koje su suvremena interpretacija Andrićevih djela.
IZVOR: m-Kvadrat
FOTO: Radio Active
