World Café: Tri pjesnikinje i jedan pjesnik u gradu čelika

U izložbenom prostoru Muzeja grada Zenice, kao dio programa 26. Međunarodne kulturne manifestacije „Zeničko proljeće“, održat će se Razgovori o poeziji osmišljeni prema World Café konceptu – metodologiji jednostavnog, efektnog i fleksibilnog formata u kojem se podstiče neformalni i opušteni grupni razgovor u (stvarnom ili dočaranom) ambijentu kafića.

Uz zvuk jazz muzike i postavljenu okrepu na okruglim stolovima, tri pjesnikinje i jedan pjesnik čitat će svoju poeziju i o njoj razgovarati i promišljati zajedno s okupljenim posjetiteljima i posjetiteljicama. Zamišljen kao događaj bez velikih govora i predavanja, prijateljski i spontani Razgovori o poeziji trebali bi demistificirati ‘nedokučivu i tešku’ poeziju, prikazati njenu raznovrsnost i ljepotu i predstaviti one koji nagnuti nad papirom ispisuju općeljudske sudbine i ‘otkrivaju’ svakog od nas.

O svojim rukopisima i zbirkama pjesama, inspiraciji, emociji i vanjskim faktorima i okolnostima koji utječu na njihov stvaralački poriv govorit će mladi, talentirani i (najprestižnijim državnim književnim priznanjima) nagrađivani pjesnici Azemina Krehić, Emina Selimović, Vernes Subašić i Safija Vehabović-Parganlija. Osim što su predstavnici nove generacije bh. stihotvoraca, zajedničko im je i to što su vezani za Zenicu rođenjem, naobrazbom i drugim životnim putevima koji se mrse i raspliću naizgled bez pravila i zakona.

Lejla Agić, muzejska pedagoginja i moderatorica ovog poetskog druženja, objasnila je da su Razgovori o poeziji, po njenoj zamisli, postavljeni prema ponešto modificiranoj metodologiji World Caféa koja jako dobro funkcionira u održavanju grupnih aktivnosti i držanju pažnje publike:

„Četiri pjesnika sjedit će za četiri stola i u opuštenoj će atmosferi dijeliti svoja razmišljanja o tome kako nastaju umjetnička djela, kako se postaje umjetnikom (da li po rođenju ili se u umjetnike stasa vremenom), trebaju li nam formalno obrazovanje i teoretsko znanje uopće da bi se postalo umjetnikom, koliko druge vrste umjetnosti mogu utjecati na umjetnički opus i inspiraciju, koji su važni životni događaji predodredili njihovo bavljenje pisanjem. Sve to su promišljanja koja bi mogla dati novi i drugačiji okvir i pogled i na poeziju, ali i umjetnost uopće.“

Razigran i drugačiji, kaže Agić, ovaj poetski događaj bi trebao naviknuti publiku na spontanost jer umjetnost i jest takva – ona bi i trebala da dotiče, bude efektna, dojmljiva  i interaktivna.

TRI PJESNIKINJE I JEDAN PJESNIK

Kroz samostalni poetski program, tri pjesnikinje i jedan pjesnik zauzet će javni prostor i predstaviti svoja dosadašnja ostvarenja. S obzirom da se umjetnicima, naročito onima koji tek moraju da se izbore za svoje mjesto na ionako malenoj i zbijenoj bh. poetskoj sceni, obično posveti tek nekoliko rečenica po osvajanju kakve književne nagrade, u nastavku prenosimo u cjelosti intervju koji smo napravili s njima.

RADIO ACTIVE: Na koji način ćete govoriti o svojoj poeziji svojim sugovornicima i sugovornicama – da li na osnovu svojih emocija prema poeziji i iskustava koje imate s njom, da li kroz svoju poeziju (čitajući je) ili kroz sve ono što okružuje vaš poriv da pišete? Kako su zamišljeni ti razgovori?

AZEMINA KREHIĆ: Dan prije zakazanog događaja sam s ostatkom ekipe otišla dogovoriti kako bi to sve trebalo da izgleda, a na kraju smo sjedili i pričali o nekim sasvim drugim ili trećim stvarima, tako da je jedina opcija da sve bude spontano – kroz razgovor i čitanje pjesama.

EMINA SELIMOVIĆ: U suštini pjesnik(inja) najbolje i najispravnije govori o svojoj poeziji upravo kroz svoju poeziju, čitajući je. Sve što želi da kaže, to kaže u svojoj pjesmi. Ja ću sa svojim sugovornicima razgovarati i o emocijama koje pjesma izaziva kod njih te šta je ono što mene pokreće da napišem neku pjesmu.

VERNES SUBAŠIĆ: Ovo je koncept koji je, rekao bih, idealan za poetska druženja jer se razbija onaj često prisutni jaz između publike i onoga koji govori. Stvara se intimnija atmosfera, a u njoj se poezija nalazi u svom prirodnom stanju jer poezija i nije ništa drugo do pjesnikova najdublja intima. S tim u vezi, nastojat ću da stvorim neku vrstu interakcije s publikom, uz čitanje pjesama pokušat ću dočarati atmosferu u kojoj su one nastajale. Publika će imati priliku ravnopravno učestvovati u razgovoru, a njegov pravac spontano će se razvijati.

Poezija je obično ‘teška’ i nedohvatljiva ‘običnim ljudima’. Barem tako mislimo o njoj. Kako biste razuvjerili one koji misle ovako? Kako se može približiti ‘običan čovjek’ poeziji i poezija njemu?

SAFIJA VEHABOVIĆ-PARGANLIJA: Mislim da je ta kovanica postala toliko ustaljena i prihvaćena da neko ko bi i imao afiniteta i ljubavi prema poeziji nakon te rečenice ubrzo i odustane. Ljudima se poezija može približiti čim ih bolje upoznamo s njom jer sve ono što oni jesu sigurno je sadržano u nekoj pjesmi. Približiti ih se poeziji može upravo uz opušteni razgovor uz kafu, kakav ćemo i prirediti, te upoznavanje ljudi sa savremenim pjesnicima i pjesnikinjama koji trenutnu djeluju.

SELIMOVIĆ: Ovakav stav prema poeziji, koji se forsira još kroz osnovno obrazovanje, je potpuno pogrešan jer se svodi na formalizam. Poezija uopšte nije nedokučiva i najbolji način na koji je možemo razumjeti jeste da joj se potpuno prepustimo i izađemo izvan zadatih okvira našeg duha. Prema Arthuru Schopenhaueru, vrhunska poezija „ne izražava pojave, već bit pojava“. A bit bilo čega (pa i pjesme) možemo shvatiti i dokučiti tek kada joj se potpuno otvorimo, potpuno prepustimo.  

SUBAŠIĆ: Moram priznati da je u današnjoj eri ubrzanog protoka informacija ta misija sve teža i teža. Informacije se konzumiraju površno, odnosno kao takve se često i plasiraju, društvenim mrežama dominira brza smjena slika i videa, pisana riječ kao takva postaje sve dalja mlađim generacijama. Poezija traži koncentraciju, iziskuje pobudu emocija da bi se u potpunosti doživjela, ne trpi brzinu i površnost. Stoga je važno srušiti zid između sebe i lirske pjesme koji se sagradio još tokom formalnog obrazovanja koje nas je učilo da reprodukujemo tuđa mišljenja, a naše vlastito je bilo često prigušeno i nije imalo priliku da ispliva u prvi plan. Svaki pojedinac pjesmu doživljava na svoj način jer u nju unosi svoje prethodno životno i čitalačko iskustvo, percepciju, stavove i emocije. Dakle, važno je reći da pjesma nije nešto izvan nas, ona je u nama i ona je „sasma nešto ljudsko“.

KREHIĆ: Postoji teška, gusta poezija i postoje autori koji tako pišu, a da to ne forsiraju. Postoje ipak i oni koji na silu žele biti nejasni, nedokučivi. Opet, postoje i čitaoci koji teško čitaju lako, a lako teško i mučno. Definiranje teškosti zapravo zavisi od percipiranja onih koji čitaju. Nikolaj Vasiljevič Gogolj je rekao: „Do jednostavnosti treba narasti“. Tako da vjerujem da svi mi koji pišemo težimo toj svetoj jednostavnosti – koja neće značiti i gubitak kvalitete napisanog.

Radite li na nečemu novome? Što pišete trenutno? Koja ćete svoja djela sutra predstaviti Zeničanima i Zeničankama?

SUBAŠIĆ: Predstavit ću svoje dvije dosad objavljene zbirke pjesama Papagaj sloboda i Herbarium žuč, a publika će imati priliku postavljati pitanja i dati svoj komentar. Kako sam već rekao, spontano ćemo pustiti da se razgovor razvija, pa gdje god da nas odvede. Trenutno pripremam svoju treću zbirku, ali paralelno radim i na nekim proznim tekstovima koji će, nadam se, ugledati svjetlo dana u nekoj bližoj budućnosti.

VEHABOVIĆ-PARGANLIJA: Predstavit ću novu zbirku poezije Krletka, uz komparaciju s dvije prethodno objavljene zbirke (Sapfini magijski harfovi i Kuda odletješe Ibrahimove ptice?). Trenutno ne pišem ništa od poezije, skupljam dojmove i emocije koje u jednom trenutku naprosto prsnu i papir počne da trpi. Ali pišem prijavu za magistarski rad na temu Razobličavanje patrijarhalnih tabua u poeziji i prozi Bisere Alikadić, a što je bio čest motiv u mojim pjesmama iz prethodnih zbirki.

KREHIĆ: Na Razgovorima o poeziji ću predstaviti moju prvu zbirku pjesama Zrcalo od mjedi objavljenu 2021. godine. Trenutno radim na drugoj knjizi poezije i imam još nekih bilješki u prozi, ali za to će mi trebati malo više hrabrosti negoli za poeziju.

SELIMOVIĆ: Trenutno radim na doktorskoj disertaciji čija je tema Mitološki elementi u bosanskohercegovačkoj poeziji od 1966. do 1991. godine – čitam, istražujem i pišem. Na našem poetskom događaju ću predstaviti svoje četiri dosad objavljene knjige poezije Genocid u crazy horseu, Ademove suze, Zembilj i Jazz za Fellinija. Maknut ću se od teorijskog dijela i uživati sa svojim čitaocima, ali i dragim kolegama.

Direktor Muzeja grada Zenice Adnadin Jašarević je rekao da, kao priznate pjesnikinje, otvarate svoje srce u poeziji, što je posljedica oslobađanja žene uopće. Oslobađa li pisanje i do kakvih istina dolazite pišući? Koliko (auto)cenzure eventualno postoji dok pišete? Za čim to Vaše srce žudi, zbog čega treperi i otvara se – koje su to životne zakonitosti i čudnovatosti o kojima prosto morate progovoriti?

SELIMOVIĆ: Ne posmatram poeziju kao oslobođenje (žene) jer je ni ne dijelim na mušku i žensku poeziju, odnosno književnost. Tu sam stava Danila Kiša – književnost je univerzalna, poezija je univerzalna. Ono što ja želim svojom poezijom uraditi je u čitaocima pobuditi osjećaje zbog kojih će se po završetku čitanja moje zbirke osjećati kao drugačije osobe. „Jednog dana pročitao sam jednu knjigu i čitav život mi se promijenio“ su riječi kojima je Orhan Pamuk započeo svoj roman Novi život. Taj efekat i ja želim postići pišući o svemu bez cenzura i autocenzura.

VEHABOVIĆ-PARGANLIJA: Pisanje itekako oslobađa, to je vid psihoterapije, koliko god drugi pjesnici poricali tu tvrdnju. Što manje cenzure u poeziji, tim bolje. Pjesma uvijek mora da poziva na reakciju i na bunt, čime sam se ja i bavila, posebno u mojoj prvoj zbirci. Žena u poeziji danas je sve više, ali su i dalje prisutni okovi patrijarhata i zatvorenosti, naročito u maloj sredini kakva je naša.

KREHIĆ: Zenica je, pored Safije i Emine, iznjedrila još mnogo mladih talenata u raznim pravcima umjetnosti i, dolaskom ovdje prije četiri godine, i ja polako ulazim u te tokove. Vrijeme odmiče i gubimo neka velika imena i još veće ljude, keo što je to bio Željko Grahovac, i sve se mijenja – tu praznost treba da popuni neko mlađi. One koji su i dalje veliki, čija djela vrijede i koji su tu sredina odakle potječu nekako uvijek potire. Meni je nestvarno da Selvedin Avdić, s toliko priznanja širom svijeta, nema u svom gradu neku značajniju poziciju, uvažavanje i baš veliko priznanje.

Nisam još dorasla zasigurno tome da bih se stvarno nazivala pjesnikinjom, barem ja to ne vidim još tako. Trebam prvo postići i srediti neke prostore u sebi. U ovoj prvoj zbirci moj stil je dosta sveden, pliva u lirskom i definitivno se trebam odmaknuti od toga, sa što manje cenzuriranja. Ja doista pisanje uzimam kao oslobađanje, prvo od same sebe pa onda od svega drugog što me zna stezati.

SUBAŠIĆ: Pisanje poezije za mene predstavlja radost, a ako nekome moja pjesma izazove isto to, barem u tragu, ja sam presretan. Poezija je izraz najdubljih emocija i one ponekad znaju, kako to Tin Ujević kaže, „šiknuti iz tmine“ i težiti „k’o ispružene ruke“. Kao takva, poezija pruža ruke istini, dobra poezija ne trpi pretvaranja. U poeziji ste potpuno ogoljeni vi, sami sa sobom u sobi punoj ogledala.

Obično je situacija u našim prilikama postavljena drugačije – više prostora i prilike za reći što imaju muškarci političari, muškarci sportaši, muškarci novinari itd. Zašto je sad drugačije?

SUBAŠIĆ: Vjerovatno razlog leži u tome što poezija danas nikome nije važna, ona je na margini, sve druge „važne“ funkcije u društvu drže muškarci pa su onda prividnu dominaciju, bar u poeziji, prepustili ženama, stvarajući tako privid neke ravnopravnosti. Nažalost, još uvijek živimo u dubokom patrijarhatu, a stanje se, svjedoci smo, u našoj zemlji još i pogoršava. Mislim da poezija u tom smislu ulijeva nadu, tu se ženski glas najjače čuje, treba još (muško) društvo naučiti da sluša!

Obično skrajnuta, zapostavljena, opisana kao nedokučiva i(li) elitistička, poezija nove generacije bh. pjesnika i pjesnikinja zazvonit će i ispuniti izložbeni prostor Muzeja grada Zenice, jednog od najljepših zeničkih (kulturnih) prostora. Obično pronicljiviji, začuđeniji i nešto dotaknutiji svijetom i njegovim prilikama, tri pjesnikinje i jedan pjesnik otvorit će svoja srca i tako dopustiti da se ozrcale njihovi unutrašnji svjetovi u onima što će riječi njihove slušati.

FOTO: Muzej grada Zenice, Poem Analysis i Radio Active