Dani fantastike u Muzeju grada Zenice: Edukativne radionice o pisanju knjige i predstavljanje časopisa “Athanatik”

Dio programa Muzeja grada Zenice, osmišljenog u sklopu 26. Međunarodne kulturne manifestacije „Zeničko proljeće“, činit će i Dani fantastike u okviru kojih će biti organizirane radionica Knjiga ili kako smo napisali knjigu i međunarodna promocija časopisa Athanatik. Zenički ljubitelji(ce) fantastike imat će priliku stvarati vlastite svjetove i bolje se upoznati s regionalnom fantastičkom scenom.

RAZVIJANJE KOMUNIKACIJSKIH VJEŠTINA I BUĐENJE LJUBAVI PREMA PISANOJ RIJEČI

Knjiga ili kako smo napisali knjigu radionica je posvećena pismenosti i raznovrsnosti načina i tehnika pisanja. Koristeći slikovne i/ili tekstualne simbole, polaznici i polaznice radionice moći će stvarati u različitim medijima i materijalima kao što su kamen, glina i platno. Podijeljeni u šest skupina, učesnici će eksperimentirati s prastarim i trenutnim načinima komuniciranja da bi dizajnirali i oblikovali nove knjige. Radionice, koje će započeti u jutarnjim satima i trajati kroz cijeli dan, predvodit će strukovna vaspitačica – specijalistica za likovno vaspitanje Tatjana Milivojčević i Tamara Lujak, novinarka, prevoditeljica i autorica kratkih fantastičnih priča.  

S obzirom na njen višegodišnji angažman u domeni likovne naobrazbe djece i mladih ljudi, o ciljevima, pojedinostima i važnosti ovakvih (i sličnih joj) neformalnih edukativnih radionica razgovarali smo s Tatjanom Milivojčević.

RADIO ACTIVE: Polaznici i polaznice radionice imat će priliku učiti i isprobati se u različitim tehnikama pisanja knjige. O čemu je tačno riječ? Ko će učestvovati u radionicama – da li su one namijenjene isključivo određenim dobnim skupinama?

TATJANA MILIVOJČEVIĆ: Radionica je osmišljena sa ciljem da se kod dece različitih uzrasta razvije svest o knjizi kao univerzalnom jeziku koji povezuje sve ljude, bez obzira na vrstu pisma kojim se služe. Deca će imati priliku da probaju razne tehnike pisanja i upoznaju različita pisma kojima su ljudi tokom istorije komunicirali, počevši, recimo, od kipu pisma, pretečom pisma kojim su se služili drevni žitelji Anda i koje podrazumeva vezivanje raznobojnih traka u čvorove na drveni štapić, pa sve do savremenog načina sporazumevanja u koje spada i digitalna komunikacija. Radionica je namenjena svoj deci, bez uzrasnog ograničenja.

Kako će polazničke grupe biti podijeljene? Da li će svi učesnici i učesnice moći isprobati sve tehnike?

Grupe će biti podeljene prema različitim tehnikama rada. Radionica je osmišljena tako da sva deca smenjivanjem mogu isprobati sve načine pisanja i doći u dodir sa raznovrsnim materijalima i tehnikama rada.

Obično kažemo da mladi ljudi ne vole čitati, a zaboravimo pritom spomenuti da su od nekoga morali naučiti i preuzeti takav stav prema pisanoj riječi i knjizi. Iz Vašeg iskustva, kako možemo zainteresirati naše najmlađe da prekinu to „generacijsko prokletstvo“? Koliko je uopće (malo ili puno) potrebno uložiti da se u njima izgradi drugačiji stav prema knjizi’

Iz mog dvadesetogodišnjeg pedagoškog iskustva mogu sa pravom reći da je sada zaista krajnje vreme da se mi odrasli „trgnemo“ i shvatimo u kom pravcu ide komunikacija mladih koja se skoro u potpunosti odvija preko digitalnih uređaja i virtuelnih načina komuniciranja, bez „žive“ reči i čitalačkih navika. U principu, veoma malo je potrebno da bismo taj proces okrenuli u drugom smeru. Dovoljno je početi od najmlađih, od vrtićkog doba. Kada se tu postave temelji sazidani od ljubavi prema knjizi i pisanoj reči, dalja nadogradnja ide lako.

U formalnom obrazovanju nema dovoljno vremena (ni kadra, ni financijske podrške) da se s djecom i studentima zaista radi. Kako i koje neformalne alternative mogu doprinijeti promjeni svijesti naspram važnosti čitanja?

Mišljenja sam da se krivica lošeg stava dece prema knjizi nikako ne može pripisati samo društvu i institucionalnim načinima vaspitanja i obrazovanja. Promena treba da pođe od pojedinca, od svakog od nas. A deca su po prirodi radoznala i imaju sklonost ka učenju, tako da je pravi način samo motivacija koja uvek treba da polazi od odraslih (a kasnije se ona razvija i kod dece kao unutrašnja motivacija koja zapravo jedina vodi aktivnom sticanju znanja) i treba da bude u skladu sa uzrastom deteta.

Aktivnosti koje ćemo organizovati u Muzeju grada Zenice jedan su od načina promene svesti kod dece o važnosti čitanja. Za potrebe radionice smo pripremili i dodatne materijale za one malo starije koji žele da saznaju više i koji će im biti prosleđeni mejlom. Osim toga, biće im dostupan i digitalni materijal u kom se prikazuje projekat tokom kojeg su priče dece predškolskog uzrasta objavljene u knjizi sa prelepim dečijim crtežima (koji su, poput onih slika na pećinama iz praistorije, njihov način komunikacije sa svetom). Taj materijal može se proslediti svim zainteresovanim kolegama vaspitačima ili učiteljima u osnovnim školama ili podeliti sa decom predškolskog i školskog uzrasta.

Jedna od specifičnosti radionica je i što će polazničke skupine moći o književnosti i pisanju učiti direktno od spisateljice Tamare Lujak. Šta još mogu eventualno očekivati učesnici i učesnice zakazane edukativne prakse?

Tamara Lujak, spisateljica iz Beograda, otvorena je za svaku saradnju i rado će odgovoriti na sva dečija pitanja. Osim toga, jedna od tehnika pisanja koja će biti ponuđena deci je i strip. Ukratko, čitav koncept radionice je usmeren na razvijanje komunikacionih veština i buđenje ljubavi prema pisanoj reči. Iskreno se nadam da će deca biti zadovoljna ponuđenim sadržajem i da će druženje u Muzeju kod njih probuditi želju da posegnu za knjigom da bi, podstaknuta onim što su na radionici doživela, proširila i nadogradila svoja saznanja.

Prema riječima direktora Muzeja grada Zenice Adnadina Jašarevića, koji je idejni tvorac i zagovarač pokretanja literarne radionice posvećene pisanoj riječi, aktivnosti koje će se kroz nju realizirati mogle bi se nastaviti i u budućnosti i postati redovan dio muzejskog programa.

FANTASTIČNI ELIKSIR PROTIV SMRTNOSTI – ATHANATIK

U poslijepodnevnim satima Dana fantastike bit će predstavljen prvi časopis posvećen fantastičnom stvaralaštvu na prostoru nekadašnje nam zajedničke države. Zamišljen kao glasilo, koje će na godišnjem nivou izlaziti u dva broja, u Athanatiku će se predstavljati najvažnija regionalna književna, filmska i likovna fantastična ostvarenja, uz eseje, kritičke osvrte i naučne radove najznačajnijih predstavnika ovog žanra koji djeluju na našim prostorima i našim jezicima.

Zbog jedinstvenosti i važnosti pokretanja Athanatika, razgovarali smo s njegovom osnivačicom i glavnom urednicom Marijanom Terić. U nastavku prenosimo u cjelosti intervju koji smo napravili s njom.

RADIO ACTIVE: Athanatik je prvi naučni časopis u Crnoj Gori (i na našim govornim prostorima) posvećen fantastici. Što će se moći u njemu čitati?

MARIJANA TERIĆ: Athanatik, pokrenut zahvaljujući izdavačkoj kući iz Podgorice Ourobors i nastojanjima članova redakcije koji su među najznačajnijim autorima fantastike s prostora bivše Jugoslavije, časopis je koji obuhvata fantastiku iz više aspekata i u kojem smo objedinili literarna ostvarenja koja pripadaju žanru fantastike te likovnu umjetnost, svijet devete umjetnosti – stripa, filmsku kritiku i ilustracije i crteže koji se svi zajedno odnose na fantastičku kreaciju.

Sadržaj časopisa podijeljen je na nekoliko segmenata – prozno stvaralaštvo (priče ili odlomci iz romana najznačajnijih autora fantastike iz Crne Gore i regiona), naučno i kritičko sagledavanje fantastike (recimo, radovi makedonskog akademika Vlade Uroševića, crnogorskog doktora fantastike prof. Budimira Aleksića, novosadskog profesora emeritusa Save Damjanova, dr. Dejana Ognjanovića i Nenada Gajića), prevode (rad prof. Darka Suvina o trilogiji Zemljomorje autorice Ursule Le Guin i rad prof. dr. Lidije Kapuševske-Drakulevske o makedonskom fantastičkom stvaranju), intervjue (s hrvatskim piscem Goranom Tribusonom i bjelopoljskim autorom Božidarom Zejakom koji trenutno živi i radi u Beogradu), likovno stvaralaštvo, dio posvećen stripu (recimo, rad bh. pisca Adnadina Jašarevića o Lazu Sredanoviću, jednom od najznačajnijih jugoslovenskih strip crtača i autoru čuvenog Dikana), filmske kritike (između ostalih i dva osvrta bh. kritičara Marija Radišića o filmovima You Won’t Be Alone i Mad God) te In Memoriam (posvećen najzaslužnijim predstavnicima fantastičnog stvaralaštva koji više nisu s nama).

Šta je fantastika? Koji su njeni podžanrovi?

Fantastika se obično definiše kao jedan oblik književnog izražavanja koji uključuje logiku mašte. To je novi literarni senzibilitet, nova retorika, jedno potpuno drugačije poimanje i sagledavanje književnosti. To je umjetnost stvaranja alternativnih svjetova – zahvaljujući fantastici oslobađa se naša imaginacija. Vremenom, fantastika je modernizovana i njene granice su se umnogome pomjerile jer ona više ne obuhvata samo književno stvaranje, već i likovnu umjetnost, filmsku industriju, strip, videoigrice. Tri su ključna i dominantna žanra fantastike – science fiction ili naučna fantastika koja je veliku popularnost doživjela 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka, epska fantastika koja je danas veoma popularna i horor fantastika. Svaki od njih može se dalje dijeliti na granične podžanrove, ali bi pominjanje svih njih predstavljalo jednu vrlo kompleksnu opservaciju.

U prvom (dvojnom) izdanju časopisa predstavljeni su i pisci i kritičari fantastke iz BiH. Recite nam više o odabranim njihovim djelima – koja su to i koja je njihova vrijednost?

Prije svega bih izdvojila Adnadina Jašarevića, koji je ujedno i član redakcije Athanatika, s obzirom da je objavio šesnaest knjiga, autor je prvog bh. romana epske fantastike U dvorani ogledala, kreator je značajnih stripova i dobitnik više nagrada. Takođe je važno ime i Adrijan Sarajlija, autor koji se bavi naučnom fantastikom, horor fantastikom, ali i pisanjem romana koji graniče s nekom vrstom alternativne fantastike. Predstavljena je i autorka Alma Zornić koja je dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH za najbolji rukopis 2020. godine – Bašeskijini mrtvi. Riječ je o kolekciji legendi i kratkih horor priča o BiH. Na kraju, objavljene su, kako sam već spomenula, i kritike vrijednog bh. filmofila, kritičara i kolekcionara Marija Radišića, autora brojnih kritičkih osvrta na filmske naslove i saradnika časopisa i portala koji vrednuju umijeće čitanja filma i filmskog promišljanja svijeta oko nas.  

Kako biste ocijenili stvaralačku produkciju i čitalačku snagu u žanru fantastike – koliko prilike uopće imamo za konzumirati fantastično, koliko su događaji i promocije fantastičnog vidljive u medijima i javnom prostoru, kakav je stav struke naspram ovog žanra?

Na našim prostorima postoji veliki broj fanova, prije svega, stripa, videoigrica i filmske industrije. Međutim, kada govorimo o literarnim ostvarenjima koja pripadaju domenu fantastike i njihovoj recepciji, onda moram reći da je to sve zajedno još uvijek vrlo skromno. Kada se Athanatik pojavio, kao prvi časopis ove vrste u Crnoj Gori, postojalo je veliko interesovanje medijske javnosti, ali i velikog broja čitalaca koji su zaista željeli da ovaj časopis kupe i da zavire u svijet fantastike. Međutim, na prvoj promociji časopisa u Nikšiću je posjećenost bila izuzetno mala.

Mislim da možda slaba zainteresovanost obrazovnih institucija i neupućenost profesora predavača utječe na to da veliki broj mladih ljudi, koji bi trebalo da fantastiku kao žanr izučavaju tokom osnovnog, srednjeg i fakultetskog obrazovanja, ostaju zakinuti za to znanje. Oni nijesu ni svjesni kakav je to svijet i zbog čega je privlačan. U mojoj zemlji se fantastika još uvijek potpuno pogrešno determiniše, svodi isključivo na naučnu fantastiku i mnogi ne znaju da fantastika zapravo jeste dio naše stvarnosti.

Kada govorimo o regionu, srećna sam što postoje časopisi koji su posvećeni fantastici i rekla bih da u drugim zemljama bivše Jugoslavije ima više zainteresovanih čitalaca nego što ih je u Crnoj Gori – nakon publikovanja Athanatika prve pozive dobila sam upravo iz regiona, a tek onda iz svoje zemlje. Nažalost, ono što je svima zajedničko je nedostatak finansijskih sredstava. Veoma malo se ulaže u kulturu, veoma slabo i nedovoljno se vrednuju kvalitetna literarna (i druga umjetnička) ostvarenja generalno. Sve to diktira i umnogome utječe i na svijest čitalaca. U moru nepotrebnog sadržaja, mislim da to jeste loše jer ona literarna ostvarenja koja su izuzetno značajna i vrijedna i koja mogu pružiti potpuno drugačiji pogled na književnost i umjetnost uopšte ostaju sakrivena.

Zašto bismo svi u svom životu trebali imati (barem malo) fantastike?

Da nije fantastike i da nije tog svijeta, mi zaista ne bismo mogli da prihvatimo ili da živimo u ovoj realnosti koja jeste dosta surova. Fantastika nije nastala gledanjem u spoljašni svijet, ona je nastala iz nas samih. Veoma je važno maštati, stvarati alternativne svjetove jer se pomoću mašte možete izmjestiti iz realnosti koju živite. Alternativni svijet je samo naš svijet, to je svijet u kojem mi kreiramo naša pravila, to je svijet u kojem smještamo samo ono što mi želimo.

Izmaštani i dosanjani univerzumi, dodaje na kraju Terić, nisu tek bijeg od stvarnosti – oni nam, s obzirom na to da su ustvari preslika našeg unutrašnjeg svijeta, pomažu da bolje razumijemo i prihvatimo stvarnost u kojem trenutno bitišemo.

FOTO: Goodreads, Marijana Terić, Muzej grada Zenice, Polskie Radio Jedynka, The New York Times