FuckUp Nights: Nepodnošljiva težina nametnute težnje savršenstvu

„Uspjeh je doživjeti neuspjeh, a ne izgubiti ništa od entuzijazma i žara“ (Winston Churchill)

U dvorani obnovljenog Starog pozorišta upriličeno je drugo (a prvo ovogodišnje) zeničko izdanje globalnog pokreta FuckUp Nights. Serija je to događaja koji su se dosad organizirali u 62 zemlje i 125 gradova diljem svijeta. Značaj učenja kroz pogreške i promašaje i demistifikacija neuspjeha, zarad ličnog i profesionalnog razvoja i razumijevanja pogubnosti glorifikacije savršenosti, u fokusu su ovih druženja.

S obzirom na hronični nedostatak (ikakvog) sadržaja i sličnih događaja u čeličnom gradu, predstavnici Omladinskog udruženja „Reaktiv“ Zenica odlučili su organizirati zeničku verziju ovog okupljanja. FuckUp Nights, ili predstavljanje životnih priča prožetih pogrešno procijenjenim situacijama, ishitrenim odlukama, osjećajem zapetosti na jednom mjestu, tragedijom, pokušajima koji se čine uzaludnima, održane su i u drugim bh. gradovima – Banja Luci, Sarajevu i Mostaru.

Odabir govornika i govornica koji bi u javnosti podijelili svoja iskustva i padove, kaže Aldin Alić iz organizacijskog odbora FuckUp Nightsa, prilagođava se prema prijedlozima i potrebama publike. Ipak, postoji jedno osnovno pravilo – na svakom događaju jednako su zastupljeni muškarci i žene. Na prvom ovogodišnjem zeničkom izdanju priča o neuspjesima su govorili brand menadžerica i aktivistkinja Zerina Čolaković, projektna menadžerica i aktivistkinja Mirela Geko, glumac Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici Nusmir Muharemović i travel bloger i pustolov Robert Dacešin.

UKRATKO O PODIJELJENIM ISPOVIJESTIMA

Zerina Čolaković, direktorica marketinga i razvoja u kompaniji Vispak i osnivačica i vlasnica obrta Kidotent, govorila je o istraživanju vlastitih talenata i potencijala, emotivnoj zrelosti i inteligenciji zbog kojih ćemo naučiti prihvatiti i onaj dio posla koji nam nije najdraži i profesionalno surađivati i s onima s kojima nemamo puno zajedničkog, važnosti porodičnih i prijateljskih odnosa koji čine našu bazu i našu podršku, želji da se uči i raste kroz prepoznavanje i priznavanje vlastitih grešaka i dijeljenju uspjeha s drugima. Po završetku svog obraćanja je rekla: „Od ljudi uvijek možeš napraviti stručnjaka, ali nisu svi stručnjaci nužno i ljudi. Bez obzira šta budete radili i bez obzira koliko puta poletjeli i pali, ne zaboravite da ste, prije bilo koje druge funkcije, čovjek.“

Diplomirana pravnica, aktivistkinja za prava marginaliziranih skupina i projekt menadžerica u Muzeju ratnog djetinjstva Mirela Geko govorila je o svom odrastanju u opkoljenom Sarajevu i teškom ranjavanju koje je preživjela (u kojem je izgubila i mlađu sestru koja je u tom trenutku imala samo dvije i po godine), bavljenju plesom koji joj je donio mnoge radosti (od kojih je jedna i učešće u showu Zvijezde plešu koji se 2007. godine emitirao na OBN televiziji), preživljavanju dijagnoze kojom je potvrđeno postojanje zloćudnih metastaza (vanjskim zračenjima, radioterapijama, biološkoj terapiji, gubitku kose, nošenju ortoze), podršci najbližih, želji da živi i ponovno uči hodati, pisati i voziti auto. Okupljenima je na kraju rekla: „Neko pravo dobro režira moj život, prošla sam toliko toga. Ali, ja ne želim da me iko sažalijeva. Istinski mislim da se svi mi borimo, da smo svi mi heroji i heroine svojih života. Sve dok dišete i dok ste tu, sigurno ćete naći i imati razloga da se istinski nasmijete i radujete“.

Nusmir Muharemović, glumac ansambla Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, okupljenim Zeničankama i Zeničanima govorio je o svojim glumačkim počecima iz djetinjih dana, ispunjenju snova i upisu na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, osjećaju izdvojenosti i nedoraslosti izazvanog dolaskom iz manje sredine, nošenju s vlastitim kompleksima i depresijom i pobjedi nad samim sobom, svojoj dugoj i mučnoj potrazi za prvim poslovnim angažmanom, važnosti izgovaranja jednog jasnog i odrješitog „Ne!“ kad ono što nam se nudi ili ono što živimo počne u nama izazivati slabost i nelagodu, stalnom učenju i nadograđivanju, pronalasku sličnih nam zanesenjaka i pokretanju vlastitih projekata s fokusom na Studio Teatar, neprofitnu organizaciju koju je osnovao zajedno s Mirzom Begovićem i čiji je glavni cilj promidžba kulture i pozorišne umjetnosti i njihove veće dostupnosti, naročito u manjim mjestima iz kakvog je Muharemović nekoć i sam krenuo.

S viškom kilograma i govornom manom, Robert Dacešin s nestrpljenjem je odbrojavao svoje školske dane. Po završetku fakulteta, bavio se različitim sitnim poslovima – bio je prevoditelj, turistički vodič, teniski trener i teniski sudija. Ipak, svi su ovi angažmani bili honorarni i nesigurni. Kad je konačno, nakon mnogih odbijenica i neodgovorenih prijava, našao uredski posao i već pomislio da je njegova budućnost obezbijeđena, koronavirus zavladao je svijetom i zaustavio ga. Odlučio je tad da se posveti onome što ga je oduvijek privlačilo – putovanjima.

Još za vrijeme studija shvatio je da voli engleski jezik i, da bi ga usavršavao, odlučio je u svom banjalučkom domu ugostiti putnike iz Kostarike, Kine, Južne Koreje, Paname. Od njih je slušao nevjerovatne priče i ti obični ljudi pokazali su mu šta je sve moguće jednom kad se prestanu tražiti izgovori. Počeo je putovati i u pauzama na poslu pisati blog na kojem je dijelio utiske i doživljaje sa svojih avantura. Otkrivši za što je stvoren i pronašavši hrabrosti u sebi da krene za svojim snovima, Dacešin je počeo snimati i videe o Bosni i Hercegovini i zemljama koje je obišao, a koji su ga proslavili i na našim prostorima i u Brazilu, Indiji, Indoneziji, Japanu, Singapuru, Španiji (u tim je zemljama nagrađen za svoju posvetu svojoj zemlji sadržanu u videu Zašto BiH može biti broj jedan turistička destinacija na svijetup). Svoj govor završio je rekavši: „Svako ima svoju misiju, a moja je da promovišem BiH. Dat ću posljednji dinar da drugi vide ono što imamo, da vide suštinu onoga što jesmo. Mi smo dobar narod, treba samo još i da shvatimo to.“

SAVRŠENSTVO VS. STVARNOST

Teško je govoriti o trenucima u kojima smo podbacili i u kojima nismo zadovoljili svoja i očekivanja drugih. I u nama i od drugih, kad se nešto takvo već desi, kao da postoje samo dvije reakcije – ili kudimo sebe i „častimo“ se strašnim uvredama („neposobna si, ni za šta te bog nije dao, smiju ti se svi, samo tebi od svih ljudi ovo može da se desi“) ili hrabrimo sebe („razmišljaj pozitivno, pozitivne misli privlače pozitivne stvari“). Između te ofanzive (kada napadamo sebe, a sve prate frustracija, depresija, strah, anksioznost i stid) i te defanzive (kada se branimo od neuspjeha postavljajući sebi pod obavezno da se odmah dovedemo u red i po hitnom postupku nastavimo dalje), uglavnom ne postoje analiza i razgovor (unutrašnji i s drugima) kroz koje bismo možda i razumjeli zašto se sve namjestilo kako jeste, koji je tačno naš udio u toj ‘nevolji’, koliko je ‘nevolja’ ustvari strašna i velika i šta sljedeći put možemo eventualno drugačije napraviti.

Priznati svoje neuspjehe znači biti ranjiv jer to znači otkriti do čega nam je stalo, o čemu sanjamo i kako svoje živote zamišljamo. U vremenu u kojem živimo su vlastita i tuđa očekivanja još strožija i zahtjevnija jer sad lako možemo da se poredimo jedni s drugima i poželjni standardi mogu da se postave brzinom koja je potrebna jednom videu da obiđe cijeli svijet i postane viralan. U virtuelnim dimenzijama pravimo svoje avatare – oni mogu biti sve ono što u ovoj stvarnosti nismo ili što želimo biti: nasmijani, sjajni, s diplomama i hobijima, na putovanjima. Svi ostvareni, svi s pronađenim smislom. Sve stižemo, sve postižemo. Onda kad izronimo iz tih paralelnih svjetova, pritisak je odjednom prevelik. Oko nas više nije tako blještavo, izbrojena postignuća nisu dovoljna.

Zato je važno pustiti da oni koji se bave onim što vole, koji su uspjeli od onoga što vole izgraditi ime i za sebe pristojan život, koji shvataju da postati uspješnim ne znači i ‘preći igricu’, koji život vole u svim njegovim izdanjima i koji prihvataju sebe u svim svojim fazama dijele svoja iskustva, promašaje, naučene lekcije. Potrebno nam je stvarnog.

Zeničke FuckUp noći održat će se, prema najavama organizatora, i u julu i decembru ove godine. Bilo bi lijepo kad bi događaji bili održani u još intimnijem okruženju u kojem bi govornici i govornice mogli bez vremenskog i drugih ograničenja opisivati uzroke i posljedice svojih sumnji i ciljane motiviranosti, a prisutni se u njihovim ispovijestima ohrabrivati i s njima (i sa sobom) suosjećati.  

FOTO: ECHOtape, Kupikartu.ba i Radio Active