Šta trebam znati?

Draga djeco, mali radoznalci, evo nekoliko važnih informacija koje nikada ne smijete zaboraviti.

Znam svoje ime i prezime, imena svojih roditelja, našu adresu i broj telefona.

Znam kada i kako pozvati pomoć, znam telefonske brojeve hitne pomoći (194), vatrogasaca (193), policije (192).

Nikad ne pišem svoje lične podatke na predmete i druga mjesta na kojima ih svako može vidjeti.

Razgovaram sa svojim roditeljima o stvarima koje su mi se dogodile, a koje me plaše i zbog kojih se osjećam nelagodno ili tužno.

Znam razliku između “dobre” tajne i “loše” tajne. Dobra tajna je zabavna i zbog nje smo veseli, poput proslave iznenađenja. Lošu tajnu je neugodno čuvati i zbog nje smo uznemireni. Takvu tajnu trebamo povjeriti roditeljima ili drugoj odrasloj osobi u koju imamo povjerenja i to nas ne čini “izdajicama”.

Znam da je stranac svako koga ne poznajem dobro. Iako te ljude prepoznajem (prodavač u trgovini, poštar…), sve su to stranci. Stranac može biti osoba koja je ljubazna prema meni i zna moje ime, ali svejedno nikada nigdje s njim ne odlazim, bez prisustva roditelja. Strancima nikada ne govorim svoje puno ime, gdje stanujem ili druge osobne podatke.

Izbjegavam se potpuno sam/a igrati van kuće ili na javnim mjestima.

Kad hodam blizu ceste, uvijek idem stranom kojom mogu vidjeti automobile koji mi dolaze ususret. Oprezan/na sam kad vidim da se neki automobil zaustavlja blizu mene. Nikad ne idem kraćim putem ako se radi o usamljenim ili napuštenim mjestima.

Znam da se ne smijem zaustavljati pored stranaca u nepoznatim automobilima, iako se stranac u automobilu može činiti nasmijan i ljubazan. Ako trebam bježati, trčim u suprotnom smjeru od onog kojim nepoznati automobil dolazi.

Ako sam u opasnosti, znam da je za mene bolje ako vičem i bježim, nego da se pokušam sakriti. Ako mi pristupi stranac s čudnom ili lošom namjerom, ja ću vikati “u pomoć”, trčati prema drugim odraslim osobama i reći im što se događa.

Ako se nađem u nevolji, u redu je da vičem i da se borim – trebam pokušati učiniti sve! Vikanje je najvažnije, trebam vikati; “NE”, “u POMOĆ” ILI “VATRA” – kako bi privukao/la pozornost drugih ljudi.

Znam da kad sam sam/a kod kuće, trebam zatvoriti prozore i zaključati vrata. Ako se vratim kući, (a znam da roditelja nema) i zateknem otključana vrata ili razbijen prozor, otići ću kod osobe koju dobro poznajem ili ću se vratiti u školu i obavijestiti odrasle osobe o događaju.

Znam kako nazvati roditelje ili druge osobe u koje imam povjerenja, ukoliko sam uplašen/a kad sam sam/a kod kuće.

Ako začujem zvono na vratima kad sam sam/a kod kuće, znam da prvo trebam upitati “Ko je?”. Nikada ne govorim da sam sam/a kod kuće i nikad ne otvaram vrata ako sam sam/a kod kuće, osim kad mi roditelji kažu da će netko doći. Uvijek govorim preko vrata i kažem; “Moji su roditelji sada zauzeti, reći ću im da vam se jave.” Ako osoba s druge strane vrata ne želi otići, nazovem roditelje ili policiju na 192.

Telefon: Znam da nikad ne smijem reći da sam sam/a kad na telefon nazove stranac. Ako zvoni telefon, pustiti ću da se uključi automatski telefonski odgovor ili ću reći; “Mama/tata se ovoga trenutka ne mogu javiti, ali su me zamolili da preuzmem vašu poruku.” Ako s druge strane začujem čudne zvukove ili riječi koje me plaše, poklopiti ću slušalicu i o tome obavijestiti roditelje.

Internet: Znam da nikad ne smijem davati svoje lične podatke (ime i prezime, adresu, broj telefona…) na internetu ili osobi koju sam upoznao/la putem interneta. Znam da nikada ne smijem ugovarati susret s osobom koju sam upoznao/la preko interneta, bez znanja i prisutnosti roditelja.

(Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj)