Razgovor sa Veliborom Stančićem

Za početak, ko je Velibor Stančić?

„Pitanje na koje svako od nas traži odgovor cijeli život i počesto se dogodi, da ni na kraju ne možemo sa sigurnošću da za sebe potvrdimo ko smo i u kolikoj mjeri smo šta bili.

Ali, ako na trenutak zažmurimo na ontologiju, i okrenemo se „ružičastoj stvarnosti“  i tome čime sam se bavio do sad (ako to čime se bavimo određuje i to ko smo), recimo da sam novinar, scenarista, režiser, fotograf, web dizajner, snimatelj, tv montažer, i ne zadnje, i ne najmanje, pjesnik“, ovom izjavom Velibora Stančića počinje naš razgovor.

„Skoro deceniju proveo sam radeći razne televizijske reportaže, emisije i dokumentarne filmove kao scenarista, autor, režiser, snimatelje i montažer. Konačni cilj bio je promicanje ljudskih prava i pozitivnih vrijednosti u Bosni i Hercegovini. I, kako ja sad gledam na sve to, izgleda da smo slabo šta „promaknuli“ ili pomaknuli. Amerikanci bi rekli – pitanje za milion dolara. Konačni odgovor ću vjerovatno imati kroz par decenija, a do tad u svrhu odgovora na ovo pitanje možda najbolje posluži  poglavlje „O autoru“ iz jedne od mojih zbirki poezije“, dodaje Stančić za radio „Active“.

Poglavlje „O autoru“

Zloslutno osmjehnut u lijevostrani škripozub skoro karikaturalno podsjeća na neprobavljivu kariku u lancu ishrane savremenih porno – predatora. Odbijajući da postane zalogaj, s vremenom se pretvara, u gorku pilulu. Isti je pomalo sve i pomalo ništa, iako tvrdi da ništa nije premnogo. Slijepobrkom svojih nadoubica uvijek se sa sjetom prisjeća svoje ranodjetinjaste promašenosti i preskočenosti. O istim često sanja. Poznaje djeda Stanleyja Kubricka. Skoro lično. To smatra životnim postignućem. Voli slonove i rado ih se sjeća. Sunce  negira gramofonskim pločama. Ponekad zrači. Na svjetlost i ljude podozrivo žmuri.U mraku spava. Uvijek otvorenih očiju. Isijava. Samim tim postoji.

Radio „Active“: Zašto si napustio Bosnu i Hercegovinu?

Velibor Stančić: „Mi ovdje citostatike uvozimo iz Pakistana. Pa, ako imate bilo kakvu priliku za liječenje vani.“
Ovaj argument moje doktorice u KBC Banja Luka izbio mi je sve adute iz rukava i resetovao sav patriotizam koji se godinama nakupljao u obliku Hodgkinovog limfoma svuda po meni. Ova  rečenica je bila povod, naravno, a razloga za odlazak je milion. Uništeno, ili u najmanju ruku, pohabano javno zdravstvo. Kumovski karteli koji vladaju farmaceutskim nebom u BiH i koji se svakodnevno igraju sa našim i životima naše djece. Feudaliziran školski sistem, ako se uopšte može tako nazvati. Prije je sholastički sistem. Ista ili slična situacija u svim „sistemima“ u BiH. Društvo indoktrinirano raznoraznim „izmima“. Zakašnjeli srednji vijek. Razdrobljeni sistemi vrijednsoti. Razdrobljena država. Sekularizam u tragovima. Čovjek u punom značenju te riječi, kao negativni društveni fenomen. Mediokriteti koji vladaju i preovladavaju na svim poljima u Bosni i Hercegovini.Hohštapleri na svim pozicijama sa kojih nam svakodnevno zagorčavaju život. Rat koji još uvijek traje. Prividni mir ili mir  na staklenim nožicama. Pasivno stado poslušnih birača kojima nikad neće doći…odzdo do gore. Sedamdeset, osamdeset posto maldih ljudi koji su se već razbježali ili još uvijek bježe van „ružičaste“ nam BiH. I, naravno, želja, da više ni dan, ni minut, ni tren ne poklonim onima koji su uništili i uništavaju tolike živote. To su sve razlozi. Ono, ako ne za napuštanje države, ono bar razlozi zbog kojih se ne vraćam. Naravno, da u svemu tome nema i ne postoji nikakva tragika, pogotovo u ovo „globalno“ vrijeme kad u istom danu možete biti na više strana svijeta odjednom. A, u Apsurdistanu, vrijeme je stalo, i to na nekoj tragikomičnoj stanici, čini mi se.

Radio „Active“: Da li u Sloveniji ima više mogucnosti za stvaranje?

Velibor Stančić: Kako za koga. Slovenija je, čini mi se, oduvijek imala nekakav polukolonijalan pogled na sve, ili na skoro sve, koji dolaze iz republika bivše države. Za njih ovdje, čak, ne postoje Hrvati, Srbi, Bosanci, Makednoci, Albanci, nego ih sve nazivaju ( u nekom prikrivenom neonacističkom duhu) – Južnjaci ili Čefuri. U suštini i ovo društvo ovdje je kao većina evropskih društava danas – zatvoreno, konzervirano i kozervativno do, da je tako nazovem, žicoidne imbecilnosti. Naravno, da ne bih upao u zamku generaliziranja, moram reći da postoje oaze slobode i ljudi koji tako ne misle. Tih i takvih  oaza je, dakako, mnogo više nego u Bosni, tako da sve zajedno daje privid jedne uređene države. Ali, ako se samo malo zagrebe ispod površine, ili pogleda ispod tepiha, dalo bi se, bez previše truda, naći podosta sličnih, ako ne i istih problema i problemčina kao i u Bosni. Što se tiče mogućnosti za stvaranje u umjetničkom smislu u Sloveniji, barem ja, mogućnosti imam napretek. Nezaposlen sam, tako da imam svo vrijeme svijeta za stvaranje. Ako mi je za neku utjehu poslije stotinjak poslanih molbi za posao i isto toliko odbijenica, barem vremena za pisanje imam. No, ako ovaj nategnuti cinizam, za trenutak ostavim po strani, umjetnici i ovdje, kao i u Bosni, ukoliko nisu „sistemski“ jako teško prolaze.

Radio „Active“: Kakav je odnos zajednice u Sloveniji prema umjetnicima?

Velibor Stančić: Kakav je odnos najbolje svjedoči primjer o kome je nedavno pisala ljubljanska Mladina. Bosanski umjetnik, Damir Avdić, koji već šest godina živi i stvara u Sloveniji, i jedan je od „najplodnijih“ umjetnika i ovdje i u Bosni,  nedavno je dobio odbijenicu za produžetak privremenog boravka. Naravno, situacija, niti za domaće umjetnike nije sjajna.Na drugoj strani, ako ste spremni, recimo da svoju „umjetnost“ plasirate kao mediokritetske splačine ili da iskoristite status stranca kako biste podcrtavali i pojačavali stereotipe i predrasude o zemlji porijekla i samom sebi, možete, donekle da se oslonite na državne jasle ili čak i da upadnete u iste i tamo provedete ostatak života oblizujući ruku feudalnog gospodara. Neki od bosanskohercegovačkih „umjetnika“ ovdje su tu priliku dobrano iskoristili i još uvijek je koriste. A ako ne pristanete na „uprosječenje“ i prosjačenje i  istrajete u svom neprikosnovenom stavu, ako taj stav javno pokažete, vjerovatnost je velika da ćete dobiti nagradu za  životno djelo u vidu odbijenice za „ovo ili ono“. Naravno, kad je riječ o odnosu zajednice prema umjetnicima postoje ovdje, kao uostalom i drugdje, i drugi aspekti, kao što je steriliziranja umjetnosti na jednoj, larpurartizam na drugoj, vulgarne kvaziangažovanosti na trećoj, ispraznog populizma na četvrtoj strani…I tako…Postoje strane razne…

Radio „Active“: Zašto si se odlučio da se izražavaš kroz poeziju ?

Velibor Stančić: Poezija je samo jedan od načina na koji se izražavam ili govorim. Osim poezije do sada sam stvarao i na polju vizuelnih umjetnosti odnosno televizije, dokumentarnog filma i fotografije.U suštini, ako imate šta da kažete, ili čak i ako nemate šta da kažete, ali želite (i taj slučaj je čest) nije bitno a li ćete upotrijebiti olovku i papir, računar, kameru, fotoaparat ili kakav muzički instrument i slikarsko platno. Ta potreba, potreba za govorenjem, potreba za kazivanjem, za stvaranjem i kreativnim izražavanje, jednostavno postoji ili ne. Kod mene postoji – oduvijek. E sad, koliko se ko uspješno, poluuspješno ili neuspješno izražava kreirajući različite umjetničke sadržaje je tema za sebe. Ako tome dodamo još i vrijeme, a ja mislim da živimo u jednom od najluđih trenutaka (bez obzira što se čini da je bilo i luđih) i potrebu da se raguje na sve senzacije ili podsticaje koji dolaze izvana i koji nas pritiskaju, mrve i gnječe svaki dan, onda se poezija (riskiram da zvučim stereotipno) sama po sebi nameće kao jedan plemeniti refleks na izrazito brutalno vrijeme i svijet u kojem živimo, Možda je to ujedno i odgovor na hiperprodukciju i umjetnosti i umjetnika. O sadržaju te hiperproduktivne „umjetničke zajednice“ , ne bih previše.

Radio „Active“: Koliko zbirki poezije si izdao do sada?

Velibor Stančić: Do sad sam napisao sedam zbirki poezije koje uglavnom objavljuem u digitalnom formatu, tj. na internetu, dijelom zato što mi je žao šume, a dijelom što je klasični način izdavanja postao suviše rigidan, inertan, zatvoren i skup. Tu se opet vraćam na priči o „jaslama“ i tome ko se čime i kako hrani. Danas, jednostavno, ako niste, umreženi u svojevrsne umjetničke karetele i ne pristajete da jedni drugima pišete ili poklanjate diplome i prizananja, niste previše poželjni u tim klasičnim krugovima ili načinima. Internet na drugoj strani nudi svojevrsnu neograničenu slobodu i izražavanja i publikovanja (često i raznih ludosti) i brz kontakt i inetrakciju sa publikom. Sve zbirke poezije sam dizajniram i „digitalizujem“ i besplatno nudim publici na internetu. Do sad ih je pet objavljeno u digitalnom formatu i dostupne su kako za čitanje tako i za preuzimanje i za eventualno štampanje. Osim toga, u pripremi su još dvije zbirke poezije i dva romana.

Radio „Active“: Koja je tvoja poruka mladima koji se bave umjetnošću?

Velibor Stančić: Poruka?! Izbjegavam da „šaljem poruke“, jer je često kotraproduktivno pa čak nekad i neumjesno, jer se stvara čudni privid u kome neko nekome sugeriše ili preporučuje, a to je već stvar vulgarnog marketiniziranja stvarnosti, ali ako već moram da emitujem neku poruku, recimo…

Recimo, bez obzira što neke srednjevjekovne organizacije u našoj današnjici tvrde da nije tako, naučno je dokazano, da imate samo jedna život, pa vi vidite…

Više možete saznati na njegovoj facebook stranici.