Drugačija, ali prihvaćena od svih

Svjedoci smo kako svakoga dana neko bude diskriminiran od strane drugog, nebitno da li je to pojedinac ili grupa ljudi. Živimo u svijetu gdje brzo možeš postati voljen, ali i zlostavljan od strane istog društva. Mladi izbjegavaju govoriti o tome, ali taj problem je veoma prisutan i svi smo ga doživjeli na neki način. To ne mora biti diskriminacija po boji kože ili nacionalnosti, nekada možeš biti nečija meta ismijavanja po drugačijem razmišljanju, pogledu na svijet, načinu oblačenja ili nekom drugom fizičkom nedostatku. Svijet postaje bolestan zamarajući se tuđim problemima umjesto svojim.

Na sreću, poznajem jednu šesnaestogodišnju djevojku koja dolazi iz jednog malog grada na zapadu Srbije. Kako kaže iako se razlikuje od svojih vršnjaka po imenu i nacionalnosti, nikada ni jednu vrstu diskriminacije nije osjetila na svojoj koži. Možda zato što žive po izreci : Voli svoje, poštuj tuđe! Lako je to izgovoriti, ali ovu misao treba i primjeniti kao što i ona sama radi. Svakome je spremna ponuditi vrijeme, osmjeh i ruku prijateljstva. Kroz razgovor s njom, shvatila sam da prvo krećemo od onoga koliko je ko čovjek i koliko je ko spreman pomoći bez obzira na sve različitosti. Izgleda kao mala stvar nekome ko nije iste vjere čestitati praznik koji slavi, a u stvari to znači mnogo. Jer time pokazujemo da smo i mi ljudi i da se međusobno poštujemo.

Kada bi djelili ljude po razlikama, u kakvom bi svijetu živjeli ? Možda bi se vraćali u neka stara vremena gdje nije bilo mnogo sretnih i zadovoljnih. Svi želimo kada ostarimo i kada nas neko pita s kim smo išli u razred ili djelili klupu, ciljajući na to da ćemo reći nečije nedostatke ili mane, odgovoriti baš jednostavno : „Išao sam u razred gdje su svi bili djeca koja su se međusobno voljela i poštovala bez obzira na to u kakvkom su okruženju živjela.“.

TEKST: Selimović Meliha, članica „Dječijeg parlamenta“ Zenica