31. maj 1992. godine: Dan kada su se mediji u Prijedoru stavili u službu zločina

Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, 31. maja 1992. godine nesrpskom stanovništvu u ovoj općini naređeno je putem medija da na vidna mjesta istaknu bijele trake, a na kuće stave bijele čaršafe. Takav poziv bio je uvod u zločine koji će se poslije toga desiti. Godinama kasnije, u Bosni i Hercegovini, ali i brojnim evropskim gradovima obilježava se Dan bijelih traka, simboličan datum proglašen u znak sjećanja na ubijene stanovnike prijedorskog kraja.

Propagandna kampanja koju su vršili prosrpski mediji početkom rata u Prijedoru pridonijela je polarizaciji stanovništva ove općine po nacionalnoj osnovi, stvorila atmosferu straha, ali i udarila temelje konkretnim zločinima i nehumanim postupcima.

Prema Haškom tribunalu, “preuzimanje vlasti u općini Prijedor bio je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje čisto srpske općine. Ti planovi se nikad nisu krili, a sprovedeni su koordiniranim djelovanjem policije, vojske i političara“, navodi se u presudi Pretresnog Vijeća II u predmetu “Tužilac protiv dr. Milomira Stakića“. To se dogodilo u noći sa 29. na 30. maj 1992. godine.

Samo noć prije 28. maja, na Radio Prijedoru emitovana je emisija pod nazivom: “Otvoreni razgovori o bezbjednosnoj situaciji u Opštini Prijedor“, sa glavnom temom – hoće li biti rata u Prijedoru. Voditelj emisije bio je glavni i odgovorni urednik Radio Prijedora Muharem Nezirović. Njegovi gosti bili su predsjednici vodećih stranaka u općini: SDS, SDA i HDZ. Na kraju emisije odaslana je poruka da rata ne bi trebalo biti.

Ipak, već sljedeći dan, srpska strana preuzela je vlast u svim općinskim institucijama, smijenjeni su svi legalno izabrani predstavnici, a predsjednik Općine Muhamed Čehajić je bukvalno otjeran ispred ulaza u zgradu. Oglasio se i Radio Prijedor:

“Dragi građani, u namjeri da zaštitimo srpski narod, formiran je krizni štab novoformirane Republike Srpske i pozivamo vas na lojalnost srpskim vlastima u Općini Prijedor koja vam pruža punu sigurnost za život“.

U knjizi “Pakao Potkozarja“ navodi se da je ispred ulaza u radio stanicu tog jutra urednik Muharem Nezirević vikao: “Ljudi pustite me unutra, ja sam urednik Radio Prijedora!” Vojnici su bili na ulazu i nisu mu dali da uđe u zgradu, navodno, nisu ga poznavali. A, samo noć prije je vodio emisiju i rekao da neće biti rata.

Radio Prijedor je 31. maja 1992. godine pozvao sve muslimane i Hrvate u gradu na lojalnost i povjerenje prema srpskoj vlasti te da svoje domove, u skladu s tim, obilježe bijelim zastavama ili čaršafima, kao i da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavima nose bijele trake.

To su čitale spikerice Senija Džafić i Jadranka Vejo-Rečević:

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”.

Nažalost, umjesto poziva na zaštitu i sigurnost, cilj je bio da se sazna ko je ko i gdje živi. Zahvaljujući tome, dolazilo je do velikih odstrela, masovnih ubistava, pljačkanja…

Nakon što je Muharem Nezirević, tadašnji glavni i odgovorni urednik Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor, razriješen dužnosti na “sopstveni zahtjev“, nakon čega je odveden u logor, Krizni štab na mjesto glavnog urednika postavlja Zorana Baroša koji je bio lojalni kadar SDS-a.

Nakon toga, propaganda Radija Prijedor i Kozarskog vjesnika ogledala se u tome da su lideri Stranke demokratske akcije u Prijedoru i drugi istaknuti nesrbi kvalificirani kao kriminalci i ekstremisti koje bi trebalo kazniti zbog njihovog ponašanja.

Primjerice radi, dr. Mirsad Mujadžić, bošnjački političar, optužen je da je “injekcijama davao droge srpskim ženama kako ne bi mogle rađati djecu“, a dr. Željko Sikora, Hrvat, proglašen je “doktorom monstrumom“ jer je “tjerao srpske žene na pobačaj“.

Nadalje, Kozarski vjesnik je objavio vijest da je dr. Osman Mahmuljin namjerno dao pogrešne lijekove svom srpskom kolegi dr. Živku Dukiću koji je dobio srčani udar.

Već tada uvriježen je bio stav da ko god je prozvan u Kozarskom vjesniku i na Radiju Prijedor 1992. godine – bio je likvidiran.

Haški tribunal potvrdio je da je Kozarski vjesnik nakon preuzimanja postao glasnik srpskih vlasti. Osim toga, istaknuto je i da su čelni ljudi Kozarskog vjesnika i Radio Prijedora, ili njihovi novinari, redovno prisustvovali sastancima Kriznog štaba Općine Prijedor, Izvršnog odbora ili Nacionalnog vijeća odbrane.

Prijedor je grad s najviše masovnih ubistava u BiH nakon Srebrenice. U logoru Keraterm je u noći 24. jula 1992. godine, prema zaključku Pretresnog vijeća u predmetu Milomir Stakić, ubijeno blizu 190 zatočenih. U logoru Omarska za jednu noć ubijeno je između 200 i 300 ljudi. Dana 20. jula 1992. godine u selima Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Čarakovo i Hambarine ubijeno je nekoliko stotina muškaraca, žena i djece. Nakon ulaska srpskih snaga u Kozarac 26. maja ubijeno je više od 700 Bošnjaka.

Ono što karakterizira zločine na području Prijedora su ubijanja velikog broja članova iz istih porodica. Tako su otac i sin ubijeni u 30 slučajeva, otac i dva sina u 12 slučajeva, otac i tri sina u 2 slučaja, otac i četiri sina u 4 slučaja, otac i 5 sinova u 2 slučaja te otac i šest sinova u jednom slučaju. Posljednji slučaj je porodica majke Have Tatarević.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena. Najveći broj ubijenih, tačnije 842, pronađeno je u masovnim grobnicama Tomašica i Jakarina kosa.

klix.ba