Zašto ne primjećujemo sve svoje kucačke greške?

 

Kada radite na svom seminarskom radu, ono u šta ulažete najveći napor je izbor odgovarajućih riječi, kao i organizovanje tih riječi u efektne rečenice. Ipak, kako se bližite svom zaključku, želite da se uvjerite da se ni jedna kucačka greška nije provukla. Uprkos vašem trudu, prvo što čitalac spazi nije poruka na kojoj ste tako predano radili, nego kucačka greška već u prvom pasusu vašeg teksta.

Kucačke greške su neopisiva mora. One sabotiraju i podrivaju vašu namjeru. Od njih zavisi hoće li se vaša biografija naći u grupi onih za sljedeći krug ili ćete biti izloženi oštrim kritikama pedantne kadrovske službe.

Frustracija u vezi sa kucačkim greškama dolazi od činjenice da su sve pogrešno iskucane riječi baš one za koje veoma dobro znamo kako se pišu, ali nekako uspijevaju da se provuku kroz sve krugove naše provjere. Ukoliko smo sami sebi najstrožiji kritičari, kako to da ne uspijevamo da ih eliminišemo? 

To što ne zapažamo sve svoje greške u kucanju ne znači da nismo dovoljno pametni ili da smo nezainteresovani. Naprotiv! Kako studija britanskog Univerziteta Šefild potvrđuje, mi smo okupirani značenjem teme kojom se bavimo, što predstavlja veoma složeni zadatak, zadatak koji sâm proces kucanja stavlja u sijenku.

U slučaju bavljenja bilo kojim zahtjevnim i značajnim zadacima, naš mozak uopštava jednostavne, prateće aktivnosti (kao što je to kucanje), kako bi se skoncentrisao na složene zadatke (na primjer, kombinovanje rečenica sa svrhom izražavanja složenih ideja). Kasnije, kada čitamo ono što smo napisali, značenje tog teksta već postoji u našim glavama. Mi očekujemo sadržaj koji postoji na stranicama koje čitamo, pa zato mnogo lakše propuštamo kucačke nepravilnosti. Dakle, verzija koja stoji na ekranu se nadmeće sa verzijom koju imamo u svojim glavama.

Greške mogu biti proste, poput zamjene redoslijeda slova (npr. tša umesto šta), ali neke mogu biti i takve da značajno mijenjaju ili izostavljaju značenje teksta.

Uopštavanje je ono po čemu se prepoznaju složene moždane funkcije. To se, na primjer, dešava i kada naš mozak gradi mapu poznatih lokacija, i to pamteći prizore, mirise i osećaj koji imamo dok prolazimo određenom putanjom. Ovakva slika prostora u našoj podsvijesti dozvoljava mozgu da se skoncentirše na druge, važnije stvari. Međutim, ponekad ima i suprotan efekat. Na primjer, ako krenete kolima na privatni sastanak sa prijateljem, može vam se dogoditi da se, umjesto na dogovorenu lokaciju, odvezete do zgrade vaše firme i to samo zato što se dio puta do željene lokacije poklapa sa rutom kojom svakodnevno prolazite idući na posao. To je situacija kada jednostavno ne primjećujete grešku zato što se mozak rukovodi instinktom. Kada se radi o čitanju, to znači da mozak ne stiže da uoči grešku zato što je već upoznat sa destinacijom, odnosnom sadržajem teksta.

Iz tog razloga, mnogo su veće šanse da vaš čitalac primjeti da nedostaju slova ili riječi, jer on ne poznaje sadržaj koji čita. Čak i ako je čitaocu poznata tematika, njegov mozak se prvi put susreće sa tekstom i ne zna koja je krajnija poruka, zbog čega čita mnogo pažljivije od autora.

Međutim, dobro je znati da smo svi mi mnogo svjesniji svojih grešaka u kucanju nego što mislimo. Štaviše, osobe koje poznaju tehniku slijepog kucanja znaju da su napravile grešku i prije nego što se ona pojavi na ekranu. Njihov mozak je veoma uvježban da pretvara misli u pisane riječi, pa oni primjećuju i manje greške, kao što je korištenje pogrešnog tastera i zamjena redoslijeda slova. Kako je istraživanje pokazalo, osobe koje poznaju sliepo kucanje usporavaju svoju brzinu kucanja neposredno prije nego što su napravili grešku. Oni u svojoj podsvijesti imaju sliku tastature, a tokom kucanja, njihov mozak se instinktivno priprema za sljedeći potez. Zato, neposredno prije greške, oni usporavaju kucanje. Mozak ima dovoljno vremena da prstima pošalje signal sa informacijom o tome kakav bi osjećaj proizvela pravilno otkucana riječ. Time se prsti usporavaju kako bi mogli da se prilagode i da isprave grešku.

Većina ljudi koji često kucaju znaju da se kontakt između prstiju i tastera dešava toliko brzo da je teško prekinuti proces pre nego što se greška pojavi u dokumentu. Bez obzira na to što do greške ipak dođe, instinkt koji upozorava na grešku postoji, a naučnici kažu da se razvio iz istog mentalnog mehanizma koji je našim precima omogućavao da svoje bacanje koplja prilagode spoljnim uslovima.

Nažalost, ova instinktivna povratna informacija ne postoji kada čitamo već napisani tekst da bismo ga provjerili. Tokom provjere, mi se trudimo da zavaramo svoj mozak i da ga ubjedimo da nam je sadržaj koji čitamo nepoznat. Jedan od brojnih savjeta za zapažanje grešaka u kucanju kaže da je potrebno da svoj tekst učinimo, što je više moguće, nepoznatim. Promena fonta ili promjena boje pozadine, kao i štampanje dokumenta i njegova ručna provjera, mogu dati dobre razultate u ispravljanju grešaka. Ipak, ostaje da konačni sud o sadržaju i tehničkoj ispravnosti teksta daju njegovi čitaoci.