Zbog njih ostajem ovdje

 

Često mi se dešava da me ljudi s čuđenjem pitaju zašto ne odem iz BiH kad mi je većina porodice vani i kad već imam priliku. Nekad ni sam ne znam odgovor, ali većinom bude jer mi je dobro ovdje. I to stvarno mislim da nema zemlje (jer je BiH teško nazvati državom) u kojoj imaš takvu prirodu, tako genijalne mlade ljude i toliko prostora za napredak.

U životu sam imao dvije  prilike da odem vani i oba puta sam imao (ne)sreću da par mjeseci prije odlaska sretnem grupu mladih ljudi koji se srčano bore za bolje sutra – prvi put 2011-te u Fojnici, drugi put 2014-te u Prijedoru. Nakon toga sam nastavio da radim sa njima i postao dio nekih većih priča koje me svakodnevno ispunjavaju i stavljaju osmijeh na lice – ma koliko god to suludo zvučalo.

Ono što je najvažnije u ovoj priči je to da je takve omladine iz dana u dan sve više. Mladi rođeni u toku i poslije rata, iako bombardovani etno-nacionalističkom propagandom, ne troše puno energije na mržnju nego je usmjeravaju u pozitivne stvari. Tako sam prošle sedmice učestvovao na SHL-ovom eventu „Zajedno stvaramo“ u Mostaru na kojem je bilo devedeset sedam mladih, većinom do dvadeset godina, iz preko četrdeset bh. gradova. Dobar dio ljudi u BiH vjerovatno ne bi znao ni nabrojati četrdeset gradova u BiH, o upoznavanju ljudi iz različitih sredina i izvan svog „čistog/sigurnog tora“ da i ne pričam.

Sva ta omladina se međusobno poznaje od ranije jer su zajedno radili na nekom od projekata Asocijacije srednjoškolaca u BiH ili učestvovali na nekom od seminara koje organizuje SHL ili neka druga organizacija. Da se država (čitaj zemlja) pita oni se vjerovatno nikad ne bi ni upoznali. Slušajući priče srednjoškolaca i probleme na koje nailaze dok se bore protiv svoje porodice, škole, prijatelja jer imaju želju da rade nešto korisno i druže se sa, u očima njihove sredine, „onim tamo“, je zaista fascinantno.
Pitanja o političkim strankama koje sistemski rade protiv zemlje su kod njih izazivala gađenja i komentare :“Nemam ja šta s njima pričati“, „Nebitni su.“, „Ne kvari nam dan takvim pitanjima.“ 

Poslijepodne su svi zajedničkim snagama uredili dječiji park i igralište u Mostaru na opće čuđenje prolaznika, ali i oduševljenje djece koja su bila na tom igralištu i poslali jasnu poruku svim koji kroće u taj park : „Zajedno stvaramo!“. Drugi dan eventa su izabrani najbolji projekti i SHL-ov ambasador volonterizma, mladi Bijeljinac Srđan Petković koji je dobio prednost ispred, isto genijalnih, Vlahe Matića iz Neuma i Tamare Markešić iz Prozor-Rame. Pred sami polazak, kako to većinom biva, mnogi su se teško rastali od svojih vršnjaka jer su svjesni da se vraćaju u bh. realnost, sredine koje sve drugačije odbijaju i ne prihvataju nikakve promjene. Ali ovu omladinu to malo dotiče, jer znaju da imaju podršku najboljih mladih koje ova zemlja ima i sa pozitivnom energijom su se zaputili kući da nastave da mijenjaju svoju lokalnu zajednicu, a samim time i  cijelu zemlju.

                                                               Rezultat zajedničkog rada u Mostaru

Nakon par dana uživanja sa mladim u vrućem Mostaru zaputio sam se prema kišovitom Igmanu. Na olimpijskoj ljepotici Udruženje za psihosocijalnu podršku i bolju budućnost „Progres“ organizuje 13. mirovni kamp u kojem učestvuju i članovi naše organizacije, „Naša Djeca“ Zenica. Prije polaska su nam javili da su već nakon prvog dana učesnici pokisli i da zbog vremena atmosfera i nije najbolja. Došli smo gore, a tamo još jedna vesela grupa mladih : stotinjak ljudi iz preko 20 gradova BiH prolazi radionice i edukacije, slične onim na kojim sam ja učestvovao 2010. godine kod Cazina, nakon kojeg više nisam gledao na svijet oko sebe istim očima. 

                                                                     Pogled sa skakonice na kamp

Dok su učesnici bili na radionicama obišli smo olimpijsku skakonicu koja je zapuštena, a objekat pored koji je ‘84 služio za trenere i sudije i u periodu 92-95 kao UN posmatračnica iznutra izgleda kao da je rat jučer završen. Ne znam da li je namjera ili ne, ali velika simbolika je što se kamp upravo održava u podnožju uništene skakaonice. Veliki broj mladih ljudi iz svih dijelova zemlje koji nisu ni bili živi za vrijeme rata na ruševinama simbola moći bivše države neopterećeno grade bolje sutra. Za sebe, za svoju djecu, za neka bolja vremena.

Najbolji dio svega je to što Progres i SHL nisu sami u ovoj priči jer pored njih veliki broj drugih organizacija civilnog društva u toku cijele godine organizuje slične programe – od Kozare preko Bjelašnice pa do Čapljine. Još su se pioniri ovakvih projekata potrudili da, uz pritisak međunarodne zajednice, bude osnovana Regionalna kancelarija za saradnju mladih preko koje će svi mladi imati priliku da posjete jednu od susjednih zemalja i na vrijeme se riješe predrasuda koje vuku iz svoje okoline.

Kombinacija putovanja/upoznavanja raznih ljudi i aktivan rad u lokalnoj zajednici su dobitna kombinacija za razvoj naše zemlje, ali i cijele regije. A djeca i mladi koje imamo i koje stvaramo su neprocijenjivi i oni su zalog za sigurnu budućnost.

I radi njih ostajem ovdje. Da zajedno izgradimo našu zemlju. Da dolazećim generacijama omogućimo budućnost bez podjela, srušenih skakaonica i iskrivljenih vrijednosti.