Prestanak otuđenja – Kenan Kundalić

(Ljudi pokušavaju da se poubijaju od samog početka postojanja i to je istina, istina koja nam je jedini prijatelj sada. Jer pravde nema. Jednom ćemo dovršiti posao, Majko oprosti nam.)

Ljudi u gomili, blijedih lica pale cigare, jetru i jedni druge.

Oni na vrhu potpaljuju dno, oni sa dna palit će gradove sve do vrha.

Dižu čaše i povremeno šake dok reže jedni na druge.

Savlada ih užas kad ispadnu iz rulje, bježeći u zaklon, slave ime za čije ciljeve ubijaju. Vođeni tradicijom veličaju patriotizam. Uče parole i bezbroj puta ih besmisleno ponavljaju.

Biti dio kolektiva po svaku cijenu nikad nije pokazalo ljudsku prevrtljivost u tako jarkim bojama.

 

Nemam gdje da odem.

Rulja je ipred mene, baklje gore.

„Hura, življela revolucija!“-tresle su se ulice.

Večeras odmaram, ne zelim da odbacim dio sebe pokušavajući proći nezapaženo.

Uostalom, odradili su dobar posao. Par stradalih i polupani izlozi, ostali će natrag na tvorničke trake. Imat ću vremena da se oporavljam sa gradom.

Ne odbacujem ga, ni on mene. Mali za moje prohtjeve, ali kuda da idem, i ovdje sam stranac. Nije on kriv što ga bjednici truju.

Vremenom će postati sasvim stran, nakon šetnje bulevarom zaboravit ću put koji vodi ka zgradi u kojoj živim. Pitat ću prolaznika da me odvede do centra.

Bit će to jednog lijepog popodneva dok trg bude krcat.

Kad budu spremni za standardni šprint kući stat će zaprepašteno izbačeni iz takta.

Odjeknut će moj glas, čut će najodvratniju psovku u svome životu.

Posmatrat će me kao potpunog luđaka.

Napokon ćemo biti ravnopravni.